U dubrovačkoj podružnici Hrvatske matice iseljenika otvorena je izložba slika Iva Vukičevića. Slike isijavaju ljubav, trajnu ustrajnost i predanost koja je bila potrebna za cjeloživotnu samoedukaciju i redoviti rad, što je u konačnici rezultiralo zavidnim brojem slika i nekoliko samostalnih izložbi

U dubrovačkoj podružnici Hrvatske matice iseljenika 27. siječnja otvorena je izložba slika Iva Vukičevića. Njegovo stvaralaštvo najbolje je opisano u predgovoru Marina Ivanovića: “Ima nešto u južnjačkoj krvi što ljude drži blizu prirodi, zbog čega se veze sa zemljom, svime onim što iz nje izlazi i onim što joj se podaje teško raskidaju. Oni koji njenu sveprožimajuću energiju osjećaju, žele joj biti bliže – obrađuju je, o njoj pišu, borave uz nju, posvećuju joj skladbe ili je slikaju. U plejadi slikara našeg kulturnog prostora (od Prevlake do Orebića), tehničkom vještinom slikanja, vibrantnim potezima i jarkim bojama, raznovrsnim i neobičnim pogledima na Ston i okolicu, te brojnošću radova koji svjedoče o disciplini i marljivosti, istaknuo se Ivo Vukičević.
Vukičević bježi od mjesta razgledničarskog karaktera, traži pomalo skrovite vizure Stona i Malostonskog zaljeva, vrtove okupane ljetnim suncem iz kojih obilje života i njegovih plodova buja izvan okvira slike, gotovo kao da će se preliti k promatraču dok se bugenvilije i žuke grupiraju u gomile cvjetnih motiva te služe kao sjajna podloga slikaru za izražavanje svoje impresionističke umješnosti. Slojevitost i vibrantnost poteza prilikom slikanja marina, tonski prijelazi od smeđih, preko svih nijansi plave, do bijele i ljubičaste, s ponekim točkama žute boje, odsjaji su na stakleno mirnoj površini. Najuspjelije slike upravo su one s nježnim prijelazima pomoću mnogo valera, kada se preko glavnog motiva proteže tanana koprena, sumaglica što u formalnom smislu naznačava perspektivne planove, a istovremeno djeluje kao sadržajna komponenta, pričajući priču o mjestu, dobu godine i dana, raspoloženju autora.
Taj verizam vrlo dobro možemo uočiti na primjerima Vukičevićevih maslinika kod kojih u prvom planu nalazimo staru maslinu („hraniteljicu i ljekaricu“ kako je naziva P. Matvejević), dok su kućice u daljini rastočene maglom, slikane mekano, odnosno prikazane kakve zaista jesu u stvarnosti. Tu rječitost motiva nepogrešivo primjenjuje i na drugim slikama kod kojih je dubina izražena upravo zbog prijenosa realnosti u sliku. Otvoren potez, usitnjenost i pedantnost, čime se postiže „patina“ na starim građevinama, uistinu su najljepša izražajna sredstva kojima se krajolik i vizure Pelješca mogu transponirati na platno. Onaj tko živi uz more, na njegovoj će površini pronaći čitav jedan svijet odbljesaka, sunčeva palucanja, fluida, titraja, suživota mora i kamena, oglédanja stabala, kuća i ptica u moru, nedosežan raspon situacija kojih samo djelić umjetnik može „uhvatiti“ i pokušati oživjeti na svojim slikama, u stalnoj poniznosti pred veličinom Božjeg djela.
Slike Iva Vukičevića isijavaju ljubav, trajnu ustrajnost i predanost koja je bila potrebna za cjeloživotnu samoedukaciju i redoviti rad, što je u konačnici rezultiralo zavidnim brojem slika i nekoliko samostalnih izložbi. Kao takve, predstavljaju kvalitativni doprinos raznovrsnosti južnohrvatskog slikarstva.”

Fotografije s otvorenja