Bagić je u četiri poglavlja izdvojio događajna, politička, kulturološka i poetička čvorišta svakoga desetljeća te posredno ili izravno uputio na suglasja i paradokse koji su obilježili čitavo razdoblje

Knjigu “Uvod u suvremenu hrvatsku književnost” Krešimira Bagića, redovitog profesora na Katedri za stilistiku Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu čine četiri velika poglavlja: 1) Sedamdesete: hrvatska šunja, praksa laži i borhesovci, 2) Osamdesete: od Partije bez teksta do strasti razlike, 3) Devedesete: lakše ih je voljeti iz daljine, 4) Nulte: zasljepljujući izlog kasnoga kapitalizma.
Nikako nije uobičajena praksa da knjiga prije objavljivanja bude izgovoren, a njezini učinci provjereni u izravnom kontaktu sa slušateljima. Među te iznimke pripada knjiga Krešimira Bagića: nadahnuće za njezin nastanak stiglo je iz stvarnosti Zagrebačke slavističke škole na kojoj je autor četiri godine zaredom inozemne kroatiste upućivao u hrvatsku književnost i kulturu posljednjih četrdeset godina, od 1971. do 2010. Pritom je u pameti trebalo držati dvije važne činjenice: prvo, da bi uvjerljivo opisao kontekst morao je pažljivo birati one događaje koji su imali – slikovito kazano – težinu »povijesnih međaša«, čije su posljedice bile dalekosežne i koji su se nekako reflektirali na književnost; drugo, trebalo je voditi računa o publici koja o gradivu zna malo ili ništa, pa traži jasnu artikulaciju teza i preglednost u iznošenju činjenica. Istodobno, Krešimir Bagić morao je voditi računa o dvama zamkama u koje manje iskusni lako mogu upasti: prvo, budući da je bio svjedok doba koje opisuje, nužno je bilo čuvati se klizanja u pustu subjektivnost koja je sklona nekim događajima pripisati značenje koje u širem smislu nisu imali, premda su bili silno važni za kazivača i oblikovanje njegova privatnoga i profesionalnog identiteta; drugo, morao je paziti da ne zaglibi u puko nagomilavanje podataka, čime bi otežao razumijevanje dekade o kojoj je riječ.
Premda to nije bilo nimalo jednostavno, uspio je Krešimir Bagić izmaknuti navedenim opasnostima, pa sastaviti knjigu s karakterom: s pristojnim vremenskim odmakom predstavio je četiri turbulentna desetljeća hrvatske književnosti, inteligentno birajući kontekstualne punktove i tekstualne primjere, a istodobno je zadržao nenametljivu subjektivnu perspektivu. U tom je smislu knjiga Uvod u suvremenu hrvatsku književnost baš lijepo zaokružena cjelina koja kod čitatelja izaziva zanimanje i ugodu: zanimanje zato što se autor sigurno kreće u mnoštvu zbivanja koja intenzivno žive u kolektivnom pamćenju i o kojima nerijetko postoje različite interpretacije, pa je neizbježivo da se vlastito sjećanje omjerava o ono koje mu iznosi Krešimir Bagić; ugoda proistječe iz mirnoće i sistematičnosti Bagićeva argumentacijskoga diskurza, jer on u kaotični materijal unosi red, slaže, katalogizira i povezuje činjenice.
Izabirući po nekoliko reprezentativnih predložaka i interpretirajući ih, autor je oprimjerio lirske, prozne i dramske koncepte, pokazujući da je – osobito kad je riječ o sedamdesetim i osamdesetim godinama 20. stoljeća – moguće izdvojiti poetičke prosedee koji su karakteristični za neko razdoblje. U tim je segmentima knjige došlo do izražaja Bagićevo umijeće sinteze te njegova izvrsna hermeneutička sposobnost da na izdvojenim tekstovima pokaže karakteristična obilježja dekade. Pritom se on nikad nasilno ne ispomaže učenim teorijskim citatima, ne uvlači u svoj diskurz pomodne interpretacijske paradigme i njihove inozemne perjanice. I letimičan pogled na knjigu otkriva da je autor postupio vrlo prirodno – njegova je metodologija i teorijska konceptualizacija proizišla iz tekstova, a oni su opet proizvod osobitoga konteksta.
Krešimir Bagić već u uvodu knjige objašnjava da nije težio iscrpnosti »nego izdvajanju i opisu bitnih pravaca razvoja«. Doista, Uvod u suvremenu hrvatsku književnost ne pretendira biti sveobuhvatan književnopovijesni pregled u kojemu će se – makar i rubno – registrirati sve što se u nekom vremenskom razdoblju dogodilo. Bagićeve su namjere uže, ali dalekosežnije: on se poduhvatio predstavljanja četiriju desetljeća koja su – kad se pogleda unatrag – donijela mnoge promjene, kako u političko-društvenoj zbilji tako i u književnosti, desetljeća koja su nam suvremena jer smo u njima proživjeli važan dio svojih života, koja u individualnom pamćenju, ali i u kulturalnoj fantaziji imaju osobito mjesto i značenje, i baš zato ih treba upravo sada opisati, dok su sjećanja vitalna i dok su svjedoci živi.
Ipak, knjiga uopće nije namijenjena isključivo članovima te zajednice, ona može doprijeti do mnogo širega kruga čitatelja. (….)
Pa kad knjiga “Uvod u suvremenu hrvatsku književnost” i ne bi imala drugih kvaliteta – a ima ih mnogo – već sama činjenica da je Krešimir Bagić artikulirao najvažnije načine na koje su se prepletali društveni konteksti s književnim tekstovima zaslužuje našu potpunu pozornost. Opširnije
Naime, riječ je o kontekstualnom pregledu hrvatske književnosti od 1971. do 2010. godine. Slijedeći dekadno načelo prikazivanja, Bagić je u četiri poglavlja izdvojio događajna, politička, kulturološka i poetička čvorišta svakoga desetljeća te posredno ili izravno uputio na suglasja i paradokse koji su obilježili čitavo razdoblje. Knjigu je prošloga travnja izdala Školska knjiga.