Zbirku stihova “Pjesmarica” iz 17. stoljeća grofice Ane Katarine Zrinske, hrvatske spisateljice i banice, objavila je Matica hrvatska. Knjigu je priredio i opsežnim pogovorom obogatio akademik Josip Bratulić, poznati bibliofil

Zbirka stihova “Pjesmarica” iz 17. stoljeća grofice Ane Katarine Zrinske, hrvatske spisateljice i banice, konačno je objavljena. Tog se povijesno, ali i simbolički važnog posla prihvatila, a tko će drugi, Matica hrvatska. Knjigu je priredio i opsežnim pogovorom obogatio akademik Josip Bratulić, poznati bibliofil. Ipak, Bratulićeve zasluge za ovu knjigu su veće od uređivačkih. Akademik je zapravo omogućio objavljivanje “Pjesmarice” Ane Katarine Zrinske jer je jedan od, koliko je poznato, samo troje ljudi koji posjeduju fotokopiju rukopisa. A gdje je original?
– U ostavštini Gerharda Ledića – odgovara Bratulić koji je u napomeni uz povijesno izdanje “Pjesmarice” napisao da je Ledić, čuveni Lutajući reporter (koji je godinama pisao i u Večernjem listu) i jedan od najvećih kolekcionara ne samo hrvatske naivne umjetnosti nego i vrijednih baštinskih knjiga, 1991. godine rukopis “Pjesmarice” svečano poklonio Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Ali ta je namjera, kako potvrđuju i u NSK, ostala samo plemenita želja, budući u njihovim trezorima “Pjesmarice” grofice Ane Katarine Zrinske nema. Kasnije se pričalo da je druželjubivi i uvijek nasmijani Ledić, koji je bio i počasni član Družbe hrvatskoga zmaja, i to kao Zmaj Lutajući, rukopis Ane Katarine Zrinske namjeravao pokloniti i Družbi. No, ni to se očito nije dogodilo.
Ledić je naprasno umro u siječnju 2010. godine i otada se ne zna sudbina njegove dragocjene zbirke, pa ni rukopisa “Pjesmarice”.
– Kad je Gerhard Ledić naumio u svojoj kući u Rudama osnovati zadužbinu Collegium Rudae gdje bi se okupljali njegovi prijatelji koji se bave hrvatskom književnom i društvenom poviješću, želio je da se objavi rukopis koji je smatrao najdragocjenijom svojom knjigom. U promemoriji za Josipa Bratulića, Milana Kruheka i Dragutina Feletara, koja je datirana 7. studenoga 1990., predložio je da zajednički izdamo “Pjesmaricu” kojoj je on dao radni naslov “Pjesmodnev – chronika iliti Libar od szpominka Cattarine Zrinszke ili Groff Frankopan Catarine Libar”. Izdanje je trebalo biti trosveščano: preslik rukopisa, diplomatičko izdanje rukopisa i popratne rasprave uz izdanje. Svatko od nas preuzeo je dio posla. Meni je pripalo prepisati rukopis. Latinske i njemačke pjesme prepisao je dr. Mate Križman, kojemu ostajem trajno zahvalan za taj i mnoge slične poslove koje je obavio kadgod za mene, kadgod za druge prijatelje. Milan Kruhek napisao je raspravu “Frankopansko-Zrinski krug na karlovačko-ozaljskom prostoru” koja je dosad ostala neobjavljena. Tekst Dragutina Feletara “Banica Katarina i sjevernohrvatski krug Zrinskih” objavljen je u zborniku Podravina. Moj rukopis o pjesnikinji Ani Katarini Zrinskoj i njezinim pjesmama u “Pjesmarici” s disketom na kojoj je bio prijepis rukopisa negdje se zametnuo…”, piše u napomeni konačno objavljene zbirke pjesama akademik Bratulić.
– Tu je riječ o dnevniku Katarine Zrinske koji baca potpuno novo svjetlo na povijest hrvatske ženske književnosti 17. stoljeća. Katarina Zrinska pripada u književnost ozaljskoga kruga. Pjesme koje je otkrio Ledić imaju veliko značenje – izjavljivao je 2010. Dragutin Feletar, dok je povjesničar Milan Kruhek rekao da je rukopis Katarine Zrinske prava zagonetka. A sada je pred nama.
– Katarina Zrinska nastojala je jezik što više približiti puku i tu je dodatna vrijednost ovog rukopisa – ocjenjuje akademik Bratulić, koji je svjestan da je do današnjih dana ipak sačuvan samo dio rukopisa.– U njemu je bilo praznih stranica, ali i istrgnutih listova. Sve što se moglo na bilo koji način pročitati, tiskano je na pripadnim stranicama – kaže Bratulić, koji ističe da je najveći broj pjesama iz objavljene “Pjesmarice” grofica pisala nakon tragične pogibije njezinih najdražih, i to supruga i hrvatskoga bana Petra Zrinskog te brata Frana Krste Frankopana kojima su odsječene glave u Bečkom Novom Mjestu 30. travnja 1671. godine. Stoga, ocjenjuje Bratulić, najveći dio pjesama u “Pjesmarici” pripada jobovski usrdnim molitvama Bogu u kojima se grofica obraća i rijekama Muri i Dravi, ali i Dunavu, lugovima, berecima (gajevima, šumarcima)…, a pomišlja i na samoubojstvo u stihovima “Ah, kadi ste sada, strašne morske ribe, Kamor ste jur pošle vi, plahe zvirine, Sad se naplatite nad životom mojim, Moje meso mladim odnesite svojim”.
Bratulić ocjenjuje da su Katarinine strofe raznolikije nego u pjesmama njenih suvremenika te da piše i u dvostruko rimovanom dvanaestercu “oslobođena krutosti”, a rima joj se ponekad proteže kroz cijelu strofu, a samo ponekad se zanemaruje. Jezik pjesama u “Pjesmarici” je jezik književnika ozaljskoga kruga. Turobni ton gotovo čitave “Pjesmarice” ne čudi ako se znaju pojedinosti života grofice Ane Katarine Zrinske. Ona je rođena u Bosiljevu, kako se smatra, 1625. godine. Otac Vuk Krsto Frankopan, piše Bratulić, ženio se četiri puta. Ana Katarina kći je iz drugoga braka s Uršulom Inkofer kao i njezin mlađi brat Fran Krsto. Ana Katarina udala se vrlo mlada za Petra Zrinskoga. Vjenčanje je održano 27. listopada 1641. u franjevačkoj i župnoj crkvi Presvetog Trojstva u Karlovcu, a veliki pir slavio se u Ozlju. Ana Katarina Zrinska rodila je sina, Ivana Antuna, i tri kćeri, Juditu Petronilu, Jelenu (čuvenu heroinu hrvatske, ali i mađarske povijesti) i Zoru Veroniku. Kao supruga hrvatskoga bana koji je svoj raskošni dvor imao u Čakovcu, i Ana Katarina Zrinska bila je sudionik urote protiv habsburškog dvora. Kada su neprijatelji Zrinskih provalili u Čakovec opljačkavši ga, grofica Ana Katarina bila je spremna i na obranu grada, ali su joj prijatelji savjetovali da to ne čini. Za pasivnu obranu stoga je “nagrađena” utamničenjem u Grazu, gdje je umrla kao zatočenica u dominikanskom samostanu 16. studenoga 1673. godine. Nije joj bilo ni pedeset godina.

Više

Pjesmarica