Posljednjih su se godina pojavili oblici zapošljavanja koji ne odgovaraju u cijelosti tradicionalnom samozapošljavanju ili standardnomu nesamostalnom zapošljavanju
Rast i širenje atipičnih ugovora o zapošljavanju i sve veća važnost vještina, fleksibilnosti i autonomije u organizacijskim okolinama izazvali su opširnu raspravu o mogućim strukturnim promjenama u domeni rada.
Uzimajući u obzir sve te novosti na europskom tržištu rada, moguće je utvrditi pet temeljnih kategorija samozapošljavanja:
1. Poduzetnici koji vode svoje poslove zapošljavajući druge.
2. Tradicionalni ‘slobodni profesionalci’ koji, da bi mogli obavljati posao, moraju ispunjavati određene zahtjeve, poštovati propise i profesionalne kodekse, često i polagati ispite da bi mogli biti na popisu javnih registara.
3. Obrtnici, trgovci i poljoprivrednici koji predstavljaju tradicionalne oblike samozapošljavanja; najčešće rade s članovima obitelji, eventualno s manjim brojem zaposlenika.
4. Samozaposleni radnici kvalificirane, ali neregulirane struke koji se katkad nazivaju ‘novi profesionalci’, primjerice u djelatnostima novih (i zelenih) tehnologija.
5. Samozaposleni radnici nekvalificirane struke koji vode vlastiti posao bez pomoći zaposlenika, katkad im pomažu članovi obitelji.

Izvor: Analiza Europske zaklade za poboljšanje životnih i radnih uvjeta