U osamdeset i prvoj godini života jučer je u Zagrebu umro znameniti hrvatski dramski pisac, prozaist i scenarist, jedan od najplodnijih i najizvođenijih hrvatskih dramatičara europskog ranga. Brešan je bio dobitnik brojnih nagrada, među njima i dvije Sterijine nagrade, nagrade fonda Miroslava Krleže za roman “Astaroth”, nagrade za životno djelo Vladimir Nazor te nagrade Ksaver Šandor Đalski za roman “Katedrala”

Samo tri i pol mjeseca nakon smrti supruge, također književnice Jele Godlar Brešan, u osamdeset i prvoj godini života umro je i znameniti hrvatski dramski pisac, prozaist i scenarist Ivo Brešan. Jedan od najplodnijih i najizvođenijih hrvatskih dramatičara europskog ranga rođen je 27. svibnja 1936. godine u Vodicama.

Gimnaziju je završio u Šibeniku, dok je jugoslavistiku diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. No, cijelog je života pripadao više nego talentiranom šibenskom kulturnom krugu. Dokazao je da se vrhunska umjetnička djela mogu stvarati i izvan metropolskih krugova i klanova. Godinama je bio profesor u šibenskoj gimnaziji, da bi umirovljenje dočekao kao čelnik šibenskog Centra za kulturu. Posljednja dva desetljeća života, Brešan se posvetio pisanju romana i kratkih priča.

Amblematska mu je drama svakako groteskna tragedija “Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja”, napisana 1965., ali praizvedena tek 1971. godine u, gdje bi drugdje nego u Teatru ITD, u režiji čuvenog Božidara Violića.

Riječ je o jednoj od najuspjelijih hrvatskih drama nastalih u drugoj polovici 20. stoljeća koju su prigrlila i strana kazališta, pa je izvođena i u Njemačkoj, Austriji, SSSR-u, Poljskoj, Mađarskoj, Bugarskoj, Švedskoj…, a na domaćim se pozornicama (primjerice u Kerempuhu) zadržao do današnjih dana. Ismijavanje totalitarnog komunističkog društva, ali i tvrdog ruralnog tradicionalizma pomoću Shakespearovih likova u ovoj je Brešanovoj drami koju je Krsto Papić ovjekovječio i na filmskom platnu (uz scenarističku pomoć samog autora) dosegla rijetko uvjerljivu univerzalnost.

Među dramskim Brešanovim djelima ističu se i drame “Nečastivi na Filozofskom fakultetu” (koja je, zanimljivo, praizvedena u Ljubljani), “Svečana večera u pogrebnom poduzeću”, “Viđenje Isusa Krista u kasarni V.P.”, “Anera”, “Hidrocentrala u Suhom dolu”, “Veliki manevri u tijesnim ulicama”, “Julije Cezar”, “Smrt predsjednika kućnog savjeta”, “Arheološka iskapanja kod sela Dilj”, “Potopljena zvona”, “Utvare”, “Nihilist iz Velike Mlake” i Gnjida”. Brešanove drame bavile su se aktualnim problemima na pomalo otkačen način, vrlo se često naslanjajući na djela dramskih klasika što je privlačilo i publiku i kritiku, te autoru stvorilo kultni status među dramskim piscima.

Među proznim djelima, ističu se pikarski roman “Ptice nebeske”, roman “Ispovijedi nekarakternog čovjeka” i “Astaroth” koji se bavi faustovskom tematikom, a tu su i romani “Kockanje sa sudbinom”, “Država Božja 2053.”, “Vražja utroba”, “Katedrala”, “Ništa sveto”, “Prokletnici”… Kao scenarist surađivao je i u snimanju Papićevog “Izbavitelja” i “Tajne Nikole Tesle”, te Bulajićevih filmova “Obećana zemlja” i “Donator”. Sa sinom Vinkom, filmskim redateljem surađivao je u radu na filmovima “Kako je počeo rat na mom otoku” i “Maršal”.

Brešan je dobitnik brojnih nagrada, među njima i dvije Sterijine nagrade, nagrade fonda Miroslava Krleže za roman “Astaroth”, nagrade za životno djelo Vladimir Nazor te nagrade Ksaver Šandor Đalski za roman “Katedrala”.

Cijelog života Brešan je bio autor koji je mrzio autocenzuru, pa je bez obzira na državne sisteme i političke vrhuške često bio njihova meta. Ali, ovaj lucidni portretist Dalmacije i napose Dalmatinske Zagore do posljednjeg je trenutka ostao vjeran sebi i svojim idealima kao legitimni nasljednik Marina Držića.

Premda je posljednjih godina bio slabijeg zdravlja, profesor Brešan nije prestao pisati. Posljednji roman “Sedam stuba do trona” objavio je 2012. godine, a nakon toga nastavio je pisati kratke priče. U svibnju prošle godine je pao i ozlijedio glavu, no ono što ga je dotuklo bio je gubitak supruge Jele Godlar Brešan, koja je preminula u rujnu u Šibeniku. Prije dva tjedna smješten je u Zagreb u Dom za starije i nemoćne. Uz njega je bio sin Vinko, ali i brojni prijatelji.
(Večernji.hr)

Razgovor s piscem