Fra Bonaventura je bio teolog, bibličar, profesor-emeritus Sveučilišta u Zagrebu, prevoditelj, poliglot, pisac i pjesnik, kateheta, pedagog, skladatelj, dopisni član HAZU, zanosni propovjednik Božje riječi i dobitnik niza hrvatskih i stranih nagrada i priznanja

Fra Bonaventura Duda, franjevac-svećenik, član Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda iz Zagreba preminuo je 3. kolovoza 2017. godine, oko 9 sati u Franjevačkom samostanu sv. Ivana Krstitelja u Varaždinu u 94. godini života, 76. redovništva i 68. svećeništva, javlja HRT.
Većinu života živio je i djelovao u Franjevačkom samostanu sv. Franje na Kaptolu u Zagrebu. Smatran je najuglednijim franjevcem na hrvatskom jezičnom području.
Bio je teolog, bibličar, profesor-emeritus Sveučilišta u Zagrebu, prevoditelj, poliglot, pisac i pjesnik, kateheta, pedagog, skladatelj, dopisni član HAZU, zanosni propovjednik Božje riječi.

Rođen je u Rijeci 14. siječnja 1924. godine, krštenjem Roko. Rano djetinjstvo proveo je u selu Krasu na otoku Krku, gdje je s pet i pol godina krenuo u pučku školu. Pohađao ju je do 1933. godine, a nakon toga školovanje nastavlja na Sušaku u građanskoj školi. U to vrijeme ministrirao je kod časnih sestara svetoga Križa i upoznao trsatske franjevce koje je, nakon drugog razreda, zamolio da ga prime u samostan.
Primili su ga i 1935. godine poslali u Varaždin na franjevačku gimnaziju. U novicijat je ušao 1941. godine, a nakon mature 1944. započeo je studij teologije u Zagrebu. Na Katoličkome bogoslovnom fakultetu diplomirao je 1950. godine, a 15. siječnja iste godine na Trsatu proslavio mladu misu.
Od 1946. godine objavio je mnoštvo znanstvenih, stručnih i kulturnih priloga te više od 40 knjiga. Njegov životni put 1954. godine nastavlja se u Rimu gdje je na Franjevačkom sveučilištu ‘Antonianum’ postigao doktorat disertacijom o dubrovačkom dominikancu Ivanu Stojkoviću, ekleziologu iz XV. stoljeća. Nakon toga na Papinskom biblijskom institutu položio je biblijski licencijat. U Zagreb se vratio 1957. godine i ujesen postao asistentom na Katoličkome bogoslovnom fakultetu.
Od godine 1964. do 1969. bio je redoviti profesor i pročelnik Katedre Svetoga pisma Novoga zavjeta. Više puta bio je prodekan, a od 1982. do 1986. godine dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta. Predavao je i na različitim institutima, a uz profesorski i nastavni rad, često je sudjelovao na brojnim znanstvenim skupovima i objavljivao radove u stručnim časopisima i znanstvenim zbornicima. Umirovljen je 1. listopada 1993. godine, a 9. studenoga 2001. godine izabran je za profesora emeritusa Sveučilišta u Zagrebu.
Bio je glavni urednik Zagrebačke Biblije, kapitalnog prijevoda Svetog Pisma iz 1968. godine, iznimnoga zagrebačkoga i hrvatskoga biblijskog pothvata, zajedno s ostalim vrhunskim zagrebačkim i hrvatskim književnicima i jezikoslovcima, teolozima i prevoditeljima, (tiskane u 400.000 primjeraka) što je utjecalo i na tiskanje desetak svezaka Hrvatskoga lekcionara (1973.-1991.).
Kao autor sadržajnog projekta i kao član uredništva s Jurom Kaštelanom sudjeluje u ostvarenju Zagrebačke Biblije 1968. godine u izdanju Stvarnosti, poslije ju je otkupila Kršćanska sadašnjost.
Neumoran je pastoralni djelatnik, kao propovjednik, pisac, publicist i voditelj duhovnih vježbi. Dobitnik je niza hrvatskih i stranih nagrada i priznanja.
(Jutarnji.hr)