Dubrovačke ljetne igre su u svojim najavama – kao i u popratnim komentarima – često senzacionalistički raspoložene. Međutim, neka imena ipak stavljaju iznad ostalih. Toj grupi izabranih i posebnih pripada i pijanist Ivo Pogorelić.

Pa kao što je 2011. godine mjesecima odzvanjalo: “Pogorelić nakon dvadeset i šest godina ponovno u Dvoru”, tako smo i ovoga ljeta slušali i čitali “Pogorelić nakon četiri godine ponovno u Dvoru”. A što garantira taj podatak? Osim toga, u životopisima mnogih drugih velikih umjetnika koji su ovakvim reklamama potisnuti u “drugi plan” činjenica da su nastupali u Dubrovniku čak se ni ne spominje, a kamoli da se zbrajaju godine od posljednjeg susreta.

Iznimna medijska pozornost, kao i neka ritualna potreba da se Pogorelića mora čuti, ali vjerojatno i da se mora biti viđen na koncertu, izazvala je veliku gužvu ispred Kneževa dvora. Ushićenje se čitalo na licima mnogih koji, priznajmo, i nisu baš česti gosti koncerata. No, vratimo se nekoliko desetljeća unatrag kad je Ivo Pogorelić punokrvno, zrelo i zanimljivo bogatio dubrovačku glazbenu scenu. Tada se nije tražila “karta više” za njegove nastupe, a imalo se što čuti. Sjetimo se samo kako je u crkvi Male braće kao osamnaestogodišnjak svirao Franckove Simfonijske varijacije ili kako je u to doba s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom imao turneju po Sjedinjenim Američkim Državama. Nakon razbuktale karijere Pogorelić je postao slavan, pa je grad bio ponosan što je, kupivši kuću u pitomom, zelenom i izoliranom Svetom Jakovu, na neki način postao dio dubrovačkoga života.

Ivo Pogorelić je na ovogodišnjim Igrama nastupio uz Komorni studio Zagrebačke filharmonije i čuvenog mađarskog dirigenta Zoltána Kocsisa. Pogorelić je imao tu sreću da su mu Igre dodijelile poznato i kvalitetno ime iz dirigentskog svijeta. Što, recimo, nije imao odlični i perspektivni saksofonist Lovro Merčep koji je krajem srpnja praizveo djelo Ivana Končića. Kao ni slavna Dubravka Tomšič na svom obljetničkom koncertu sredinom kolovoza kojim je proslavila svoj prvi nastup kada je u dobi od pet (5 !) godina svirala u Kneževom dvoru. Dakle, okupivši imena koja garantiraju nesumnjivo dobar sadržaj, koncert je, zbog iznimne gužve, kasnio dvadeset minuta. Uobičajenom službenom upozorenju da se ne fotografira i ne snima tijekom izvedbe, dodano je i: “U protivnom bi koncert mogao biti prekinut!” Publika je inače prilično disciplinirana po pitanju mobitela i fotoaparata, ali opreza nikad dosta.

Dočekan ovacijama
Večer je započela Divertimentom za gudače B. Bartoka. Članovi Komornog studija Zagrebačke filharmonije pod Kocsisovom su palicom zvučali dobro. Polusatno djelo lijepo se pronosilo Kneževim dvorom, teme i melodijske linije uglavnom su se razgovijetno nadopunjavale i prožimale mada ne možemo govoriti o većem inspirativnom poticaju od strane dirigenta koji je, ponekad, djelovao umorno. A nakon srdačnog pljeska zavladala je nešto dulja pauza. Jer, čekalo se solistu koji je dočekan ovacijama! Pogorelić je nastupio u Koncertu za klavir i gudače br.2 u f-molu op.21 F. Chopina. Riječ je o popularnom djelu pijanističke literature što je, vjerujemo, dijelom bio i dodatni mamac za brojnu publiku. Pogorelićevo sviranje, u cjelini, moglo nas je ostaviti pomalo ravnodušnim. Odnosno, nije nam moglo izazvati potrebno uzbuđenje i zadovoljstvo kakvo smo očekivali. Pogorelić je klavirsku dionicu bespotrebno rascjepkao, a ton mu je bio metalan i zaustavljen u sonornosti. I kao da svoju dinamiku nije uskladio s pratećim orkestrom ne mareći za izbalansiranost klavira i gudača. Moglo nam je nedostajati i poetičnosti u njegovom sviranju, iako slobode interpretacije uvijek treba podržati. No, u ovom slučaju nam se činio da je daleko iskoračio izvan samog karaktera djela.

Čim je odsvirao svoj posljednji akord, Pogorelić je zaklopio note i pričekao dirigenta i orkestar da Chopinovo djelo privedu kraju. Inače, gudačka mu je pratnja bila dobra podrška, mada u ovom slučaju nije imala jednostavan zadatak. Mahniti pljesak otpratio je Pogorelića koji se do klavira vratio još dva puta, naklonio istim izrazom kao prije samog nastupa, te otišao ravno kroz vrata Dvora. Sjeo u auto i napustio Grad. Ne ostavivši time mogućnost da se još jednom pokloni s dirigentom, odsvira glazbeni dodatak ili da mu netko dođe čestitati. Kao ni da s dirigentom prokomentira netom podijeljeni glazbeni doživljaj.

Zanos melodija
Nakon pauze broj se publike znatno smanjio. Šteta, jer je u drugom dijelu izvedena Serenada za gudače u C-duru op.48 P. I. Čajkovskog. Članovi Komornog studija Zagrebačke filharmonije, koji je osnovan 1971. godine, nadahnuto su međusobno komunicirali, tako da je na momente izgledalo da mogu i bez dirigenta. Sav zanos melodija u ovoj skladbi, kao i sve agogičke finese, gudači su odsvirali sa žarom i velikim angažmanom. Time je ugodna dubrovačka noć dobila na kvaliteti jer su izvođači stekli priliku uključiti i emocije bez kojih glazba ne postoji.
(Jutarnji list / Sanja Drazic)