U programu “Živ u riječi – Living in the Word” sudjelovali su članovi Almae matris croaticae alumni – AMCA Toronto, Hrvatske Akademije Amerike, ogranak Toronto, Histeriona – Kanadsko hrvatskog amaterskog kazališta, Hrvatsko-kanadska knjižnica, Katedre za hrvatski jezik i kulturu sa Sveučilišta Waterloo i Programa hrvatskih studija sa Sveučilišta Toronto
U rasprodanoj prostoriji Baka Gallery Cafea u Torontu, 24. travnja, priređen je multimedijalni kulturni događaj. U nizu predavanja i čitanja literarnih i novinarskih isječaka odala se počast velikanu misli i riječi Antonu Gustavu Matošu prigodom 101. obljetnice smrti.
U programu “Živ u riječi – Living in the Word” sudjelovali su članovi Almae matris croaticae alumni – AMCA Toronto, Hrvatske Akademije Amerike, ogranak Toronto, Histeriona – Kanadsko hrvatskog amaterskog kazališta, Hrvatsko-kanadska knjižnica, Katedre za hrvatski jezik i kulturu sa Sveučilišta Waterloo i Programa hrvatskih studija sa Sveučilišta Toronto. Ovaj uspjeli kulturni događaj bio je poduhvat svih ovdašnjih organizacija sa svrhom širenja hrvatske kulture i znanosti.
Program je otvorio predsjednik AMCA-e Toronto, Krešimir Mustapić zahvalivši prisutnima na izvrsnom odazivu I potpori koju obično pružaju drugim aktivnostima udruge AMCA Toronto. Voditeljica programa Branka Komparić elokventnim najavama izazvala je punu pozornost publike i neometano odvijanje multimedijalnih prezentacija – od slike, glazbe, živih recitacija, te izlaganja predavača.
Najavom video-biografije iz serije Sjećanja na hrvatske velikane otvoren je program. O Matošu iseljeniku, nekad i bjeguncu, govorio je Vinko Grubišić, prof. u mirovini sa Sveučilišta Waterloo. Izlaganje mr.sc. Sandre Srša Benko AGM: jezik i stil (samo pismeno dostavljeno radi autoričine spriječenosti) pojasnilo je kako su Matoševa erudicija, i umjetnički senzibilitet utjecali na razvoj njegova osebujnog stila. O Matošu, europskom putniku i njegovu vrjednovanju putovanja govorio je Davor Piskač, prof. na Odjelu za kroatologiju na Hrvatskim studijima u Zagrebu i gostujući profesor na Odjelu slavistike na Sveučilištu u Torontu. Putovati se može i tijelom i duhom, a literatura, ili umjetnost općenito, ima zadaću omogućiti ta putovanja. Matoš se više ovdje oslanja na putovanje duha, odnosno na putovanje literaturom, ukratko bismo mogli sažeti Piskačevo predavanje.
U najavi četvrtog predavanja citirana je Matoševa aforistična izreka o moderni. Matoš kaže: “Moderan čovjek je onaj, koji zna razlikovati pomodnosti od modernizma: koji zna razlikovati modu dana od mode vječnosti, jer je pravi modernizam samo onaj koji uvijek ostaje u modi.” Boravak u Parizu na izvorištima novog modernističkog izričaja kojega je Matoš unio u hrvatsku književnost, imao je ponajviše utjecaja na njegovo literarno stvaralaštvo i uzore kojima je težio. Slikom i riječi, Pariz i Svjetska izložba 1900. godine preneseni su u vizualno briljantno osmišljenom predavanju Srebrenke Bogović Zaseoski. Nadalje, Matoš se kreće zemljovidima Europe, opisujući Mađarsku, nimalo pohvalno, naravno zbog svojih čvrstih političkih stavova protiv mađarskog potlačivanja Hrvatske. Kada je pisao o Beogradu, najčešće to čini uspoređujući ga sa Zagrebom, i u korist Zagreba. No čini se da je uz Pariz i Zagreb, posebno mjesto u njegovu srcu imao Rim, kojem je posvetio jedan od svojih najsnažnijih feljtona “ Salve Dea Roma”. Damir Benko nadahnuto je podijelio svoja razmišljanja o Zagrebu i Hrvatskoj od Matoševa doba do danas, s puno digresija na politička opredjeljenja, vrludanja i traženja buntovnika Matoša. Završno predavanje povjereno je dr.sc. Vladimiru Bubrinu, koji je bio jedan od idejnih začetnika i organizatora projekta, a govorio je o Matošu u engleskom prijevodu. Bubrin zaključuje da pristup prevođenju Matoša zahtjeva pozorno promotriti, ne samo kako Matoša na engleski prevesti (njegov stil je iznimno kompliciran) nego i što prevesti, uzimajući u obzir što bi od Matoševe književne ostavštine moglo interesirati engleskog čitatelja 100 godina poslije njegove smrti.
Interpretacija izbora proze i poezije povjerena je Cintiji Ašperger, direktorici režije na Ryerson Universityju, Ani Bačić i Dubravku Baraču.

Tekst: Ana Bačić