Premijerom predstave Bljesak zlatnog zuba, gastarbajterske kronike iz pera svestranoga umjetnika, dramatičara, proslavljenoga scenarista i glazbenika Mate Matišića, u režiji Zorana Mužića, ovih dana zagrebačko Gradsko kazalište Komedija obilježilo je 65 godina djelovanja

Gradsko kazalište Komedija iz Zagreba izvelo ovih dana sjajnu premijeru gastarbajterske kronike „Bljesak zlatnog zuba“ autora Mate Matišića, koja se može pogledati tijekom cijele kazališne sezone 2015/2016
Premijerom predstave Bljesak zlatnog zuba, gastarbajterske kronike iz pera svestranoga umjetnika, dramatičara, proslavljenoga scenarista i glazbenika Mate Matišića, u režiji Zorana Mužića, ovih dana zagrebačko Gradsko kazalište Komedija obilježilo je 65 godina djelovanja. Tako je u Zagrebu 30. listopada publika napokon vidjela jedan od najboljih kazališnih komada u suvremenoj hrvatskoj dramskoj književnosti. Predstava je na repertoaru stalno od ove kazališne sezone pa čim dođete u Zagreb – možete je pogledati. Komad je objavljen u kultnome Prologu 1985. pod naslovom Namigni mi, Bruno! Praizveden je u Splitu, a prašinu zaborava s Bljeska… izbrisali su prije par godina glumci iz Mostara i Zadra.

Ta gorko-slatka komedija mentaliteta, kako ističu u katalogu predstave, odlikuje se vješto ispisanim karakterima. Zanimljivo, Matišić ju je napisao kad mu je bilo manje od dvadeset godina i tada smo ga znali kao frontmena zagrebačke rock grupe Prva ljubav. U njoj autor na jedinstven način opisuje događaje iz vlastitoga rodnog sela Ričica, pokraj Imotskoga. Radnja se događa sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a završava (dopisanim) epilogom nakon Domovinskoga rata. Zahvaćajući jedno turbulentno vrijeme Matišić je, na margini Hrvatskoga proljeća kada se nezaposlenost u Dalmaciji počela rješavati iseljavanjem, stvorio grotesknu galeriju figura neuništiva duha, vješto ispreplićući osobne sudbine malih ljudi na tzv. privremenom radu u inozemstvu s kolektivnim nevoljama Titova socijalističkoga raja s neriješenim nacionalnim pitanjem.
Ljubav i (ne)željena trudnoća maloljetnice, razdvojene gastarbajterske obitelji i njihove posljedice, višak dobiti pečalbara i odbljesci duhovnih gubitaka topline zavičaja, jezične i mentalne barijere izmještenih, unutarnji i politički egzil, nostalgija i povratnička neprilagođenost, odsutni očevi i sinovi, samozatajne majke i nepriznate hraniteljice obitelji, ostavljeni nemoćni starci na kamenjaru od čovjeka i Boga u dinarskim brdima gdje pod modrim nebom „ojkaju poskoci“, svjetski putnici i malomišćanske skitnice, endemska grubost seljana Dalmatinske zagore i njihova iskonska nježnost uronjena u ideološki apsurd bezbožne socijalističke dogovorne Maršalove privrede, koja je prije četrdesetak godina zbiljski odlučila potopiti živopisno selo u sjeverozapadnome dijelu Imotske krajine – Ričice, raselivši mještane diljem svijeta i ondje (iznad njihovih stoljetnih skromnih kućica, trošnih staja i škrtih vrtova), bez studije izvodljivosti, izgraditi na propusnim krškim potocima akumulacijsko jezero s neosmišljenim ciljem rješavanja natapanja Imotsko-bekijskog polja. Sve je to rani Mate Matišić upleo u emotivno klupko muško-ženskih odnosa u tradicionalnoj seoskoj sredini, stvorivši zrcalnu strukturu trosatnoga (!) dinamičnoga kazališnog čina autentične umjetničke snage.
Unatoč činjenici da će glumci tek igranjem osloboditi muzikalnost i gorku poetiku Matišićeve artificijelne ikavice, odabirom izvrsnih glumaca nedvojbeno je postignuto suglasje između teksta i Mužićeva redateljskog tumačenja diskursa koji počiva na preciznosti i povezivanju (ne)osvojenih kota praznoga prostora jedne tradicionalne hrvatske gastarbajterske sredine. Redatelj Mužić to mnoštvo motiva i mjesta radnje s više perspektiva rješava funkcionalnom scenografijom Darka Bakliže u vidu jedne statične frontalne scene s pokretnom pozadinskom linijom, kroz koju ciklično prolazi željeznička skela koja radnju kadrira paralelnim događanjima na relaciji Njemačka – Hrvatska.
Iako društveno pa i politički angažiran, Matišićev rani Bljesak zlatnog zuba ostaje umjetnički moćan i nakon protoka vremena u kojem se događa ričička malomišćanska groteska jer su politički i društveni ideologemi funkcionalno utkani u rustikalnu teksturu kazališnog tkanja Komedijina ansambla, problematizirajući ne samo destruktivnost ideologija, nego i subverzivnost malog čovjeka ranjenog sveprisutnim nepovjerenjem i bezdušnošću kapitala rasutog u ljubljanskoj banci i svim ostalim koje su se osilile i na pljački pečalbarskih krvavo zarađenih nadnica. Vrzino je to kolo Matišića koje se pleše uz gusle obojene briljantnom elektroničkom glazbenom potkom oca i sina (Mate i Šimuna), kolo života koje pršti od suza i smijeha uz fantastičan korski komentar ćakulona – seoskih baba, začinjen doskočicama i britkim žaokama s upitanošću što je Sveto Trojstvo bez žene, životnim traumama običnih ljudi sa sretnim ishodom koji je publika ispratila ovacijama. Oženivši maloljetnu Zlatu, kojoj je napravijo dite, Sveto je uvjerljivom igrom pridonio i zdravlju publike. Otišli smo doma bez mučnine kojom nas je Matišić izmučio posljednjeg desetljeća u Posmrtnoj trilogiji! Veselimo se danu kad će predstava biti poslana na gostovanje vrijednim Ričičanima u Frankfurtu ili u kojem drugom kutku svijeta.
Stipu gastarbajtera odlično glumi Damir Lončar, koji se u ansamblu pozabavio i ortoepijom ikavice Dalmatinske zagore. Trusu, njegovu ženu, tumači Nina Kaić Madić. Šesnaestogodišnju trudnicu Zlatu, njihovu kći i glavnu junakinju uprizorila je Vanda Winter. Gastarbajtera Antu i njegovu ženu Joku igraju Davor Svedružić i Nada Abrus, koja također igra i gastarbajtersku gazdaricu Hildu. Nesretnoga gastarbajtera Miju igra Ronald Žlabur, dok njegovu ženu Maru tumači Nera Stipičević, a njihova sinčića Iku igra dječak Jan Juričić. Središnju tragičnu figuru Nine čiji sin jedinac Mijo biva ubijen u emigraciji tumači proživljeno Vinko Kraljević. Gastarbajtera Marina igra Saša Buneta. Povratnika iz Australije, gostioničara Karla, uvjerljivo glumi Ivica Zadro. Mladića Svetu – Karlova sina i junaka koji je napravijo dite igra Filip Juričić. Učitelja glumi Igor Mešin, a liječnika Ljubo Zečević. Udvarač (Zlatnozubi) utjelovljen je maštom Gorana Malusa. Kor baba, seoskih komentatorica iliti ćakulona izvrsno igraju Vanja Ćirić, Jasna Palić Picukarić i Marija Borić. Kostimografkinja je Elvira Ulip.
Književnik i glazbenik Mate Matišić rođen je 17. 1. 1965. u selu Ričice kraj Imotskoga, što je, prema njegovim riječima, odredilo velik dio njegova dramskog opusa. Tematske okosnice svojih drama nije morao smišljati jer je, kaže, sve te događaje vidio te ih je bilo potrebno samo dramaturški oblikovati. Mjesto njegova djetinjstva poslužilo mu je kao konstrukt, budući se radi o jednom zatvorenom svijetu koji funkcionira po vlastitim pravilima i običajima unatoč višedesetljetnom migrantskom iskustvu mještana. Diplomirao je na Pravnome fakultetu u Zagrebu 1993. Radio je kao dramaturg Jadran filma i kao urednik u Dramskome programu Hrvatskoga radija. Od 2008. sveučilišni je predavač na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Izvedeni su mu dramski tekstovi, groteskne komedije i travestije: Bljesak zlatnog zuba (1987), Legenda o svetom Muhli (1988), Božićna bajka (1989), Cinco i Marinko (1992), Anđeli Babilona (1996), Svećenikova djeca (1999), Sinovi umiru prvi (2005), Ničiji sin (2006), Žena bez tijela (2006), Fine mrtve djevojke (2013). Objavio je više knjiga drama kao što su Bljesak zlatnog zuba (1996), Anđeli Babilona (1998), Sinovi umiru prvi – Legenda o svetom Muhli (2005), Posmrtna trilogija (2006). Piše i filmske scenarije (Priča iz Hrvatske, The legacy of the rat king, Život sa stricem, Fine mrtve djevojke, Infekcija, Svećenikova djeca i dr.), koji su dobili mnoštvo značajnih priznanja na domaćim i međunarodnim festivalima. Filmsku obradbu Cinca i Marinka, Kad mrtvi zapjevaju (1998) u režiji Krste Papića, američki su kritičari na festivalu u Floridi proglasili najboljom svjetskom komedijom. Matišić ,i njegov sin Šimun s kojim potpisuje glazbu za ovu predstavu, svira u nekoliko jazz sastava, s kojima nastupa na svjetskim festivalima. Sklada glazbu za kazalište i filmove (Kako je počeo rat na mom otoku, Priča iz Hrvatske, Ajmo žuti…), a za glazbu iz filma Maršal nagrađen je prije pet godina Zlatnom arenom u Puli.

Tekst: Vesna Kukavica