Među kajkavske pisce Šime Ljubić u Ogledalu književne poviesti jugoslavjanske na podučavanje mladeži (knj. II., 1869.) ubraja i hrvatske autore s područja ondašnje zapadne Ugarske i Donje Austrije, odnosno s gradišćanskohrvatskoga prostora, te ih u cjelini naziva „književnost pisana kajkavštinom“ – otkrila je dr. sc. Andrea Sapunar Knežević iz HAZU-a

Među kajkavske pisce Šime Ljubić u Ogledalu književne poviesti jugoslavjanske na podučavanje mladeži (knj. II., 1869.) ubraja i hrvatske autore s područja ondašnje zapadne Ugarske i Donje Austrije, odnosno s gradišćanskohrvatskoga prostora, te ih u cjelini naziva „književnost pisana kajkavštinom“ – otkrila je dr. sc. Andrea Sapunar Knežević iz Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazalište i glazbu HAZU-a. (e-mail: andrea.sapunar@zg.htnet.hr).
Kajkavsku i hrvatsku književnost zapadnougarske regije Ljubić stavlja pod zajednički nazivnik u prvom redu zato jer smatra da hrvatski autori zapadnougarske regije pišu isto za kajkavce, samo ugarske kajkavce. Žanrovskim, sadržajnim, pa i stilskim obilježjima, gradišćanskohrvatska književnost bliska je dijelu kajkavske književnosti XVII. i XVIII. stoljeća. Prema tim kriterijima mogli bi ih vezati u jednu cjelinu, ali ne i po pitanju jezika. Gradišćanski Hrvati govore čakavskim i štokavskim narječjem, a kajkavaca je među njima malo. Na cjelokupnom području koje se uzima kao gradišćansko u dijalektološkom smislu postoji samo jedan govor dvaju sela Vedešin i Umok (Hidegség i Fertőhomok) u zapadnoj Madžarskoj blizu Šoprona, koji bi se mogao smatrati kajkavskim, iako ni on nije tipično kajkavski. Najbrojniji su čakavski govori te je osnovicom gradišćanskohrvatskoga (književnog) jezika postalo čakavsko narječje, odnosno, ikavsko-ekavski govori sjevernog i srednjeg Gradišća. Odgovor na pitanje zašto Šime Ljubić Hrvate zapadnougarske regije i Donje Austrije smatra ugarskim kajkavcima trebalo bi vjerojatno tražiti u činjenici da su prvi rezultati ozbiljnijih i sustavnijih istraživanja jezika i kulture zapadnougarskih i donjoaustrijskih Hrvata objavljeni tek nakon Ljubićeva Ogledala književne poviesti jugoslavjanske (1869.). Izvori kojima se Ljubić koristio bile su u prvom redu dvije knjige: Bibliografia hrvatska iz godine 1860. Ivana Kukuljevića Sakcinskog i djelo Geschichte der südslawischen Literatur (Geschichte der illirischen und kroatischen Literatur) Paula Josefa Šafaříka, objavljeno u Pragu godine 1865. Ljubić preuzima podatke iz navedene literature, većinom ne provjeravajući njihovu točnost. Ljubićevo Ogledalo stoji na samom početku hrvatske književne povijesti i treba ga promatrati u kontekstu vremena u kojem je nastao. Njegov cilj je bio „prokrčiti put“ nasljednicima koji će dalje izgrađivati književnu povijest. Iako njegovo djelo u nekim svojim postavkama nije relevantno današnjoj književnoj povijesti, najbolje svjedoči o njezinim samim početcima i važan je prinos kao jedno od uporišta daljnjeg razvoja hrvatske književne historiografije.