U Maloj knjižnici DHK ove je godine izašao „Povratak“ –četrnaesta knjige hrvatskog pjesnika, pastoralnog teologa i novinara, glavnoga urednika mjesečnika hrvatskih katoličkih misija i zajednica Živa zajednica sa sjedištem u Frankfurtu na Majni 

U Maloj knjižnici Društva hrvatskih književnika, knj. 162, u Zagrebu je ove godine izašao „Povratak“ –četrnaesta knjige hrvatskog pjesnika, pastoralnog teologa i novinara dr. Adolfa Polegubića, glavnoga urednika mjesečnika hrvatskih katoličkih misija i zajednica Živa zajednica sa sjedištem u Frankfurtu na Majni.
Radi se o knjizi izabranih pjesama, podijeljenoj u pet cjelina naslovljenih prema nazivima njegovim dosadašnjih pet zbirki pjesama na hrvatskom jeziku (Kolijevka od kamena – 2013.; Boja plavetnila – 2006; Tragovi – 2002.; Korablja 1991. i Pripadati – 1988.). Knjigu je uredio dr. Ivica Matičević, a pjesme je izabrao i opširan predgovor o Polegubićevom cjelokupnom pjesničkom opusu napisao dr. Vladimir Lončarević.
„Prije dvadeset šest godina, 1988., ušao je Adolf Polegubić zbirkom Pripadati objema nogama na naše književno obzorje, tada kao mladi pjesnik zagrebačkog književnog kluba na Peščenici. Od tada do danas otisnuo se fizičkim i pjesničkim prostorima preko pola planeta, riječju i putovanjima nazočan od daleke Kanade, Beča i Frankfurta, preko nizozemskih i poljskih vizura do Zagreba i svojih zavičajnih Banjevaca. Dugo je to i veliko ljudsko i književno putovanje hrvatskim i svjetskim prostorima. Od početka svoga stvaranja Polegubić je prepoznat, prihvaćen i predstavljen kao katolički pjesnik. Bilo bi međutim posve pogrješno tu katoličku odrednicu i činjenicu da mu pjesništvo nadahnućem i sadržajima optira prema Transcendenciji shvaćati kao atribut tematsko-motivske ograničenosti. Naprotiv, Polegubić je pjesnik širokog spektra, u znatnoj mjeri svoga opusa i pjesnik ljubavne poezije, posebice u zbirkama Pripadati, Boja plavetnila i Kolijevka od kamena. Čista je to i čvrsta poezija, pa prvotno uočljiva značajka ovoga pjevanja jest komprimiran izraz: gotovo stidljivo cvjetanje riječi, ekonomična lirska plastika, sastavljena od fotografskih slika (pjesnik je i fotograf), zaustavljenih trenutaka, redovito sažetih u mjeru od desetak do dvadesetak slobodnih stihova. No ako jest po tome moderan (ili, radije, transmoderan), nije stoga hermetičan, nerazumljiv, kako se često nažalost forsira i razumijeva modernost, već zoran, pojmljiv, čitljiv, otvoren. No iako dakle izražajno malorjek, Polegubićev je izraz sadržajno i značenjski bogat, pun metafora, ponekad gnomskog karaktera. I doista, pjesništvo je ovo koje nadire iz strasti, čežnje, i možda ponajviše, iz bola. A bol je, s kojega god uzroka, vazda neka udaljenost, odvojenost: od doma, od domovine, od drage, od sebe, od Boga… Pa i kada spozna Smisao, čovjek je na zemaljskom putu samo tragalac, često bolno sam.
No osama je kraljevstvo pjesnika, a pjesništvo njegovo putovanje do prelaska praga nade, od spoznanja do upoznanja Smisla. Stoga je pjesništvo uvijek napetost između već da i još ne, bolna čežnja za povratkom iskonu, onom iskonu koji nam je proviđen po naravnosti života i nadnaravnosti njegova Izvora. Pa ako se pjesnikom ne postaje, nego rađa – kako kaže stara izreka – nije ipak dovoljno roditi se s darom ako on nije postao, ako se nije uosobio. Vrlo misaona, u dosluhu s teološkim i filozofskim diskursom, Polegubićeva poezija iskazuje prije svega snažnu osobnost i identitet. Nije to dakako posvemašnja sigurnost – ta zar bi pjevao tko ako je sve odgovore našao?! Iako dakle prispodobivo bolnu putovanju, pjesništvo je ovo ozareno svjetlošću Transcendencije: Istinom rođeno, Ljepotom zadivljeno, Dobrotom ovijeno, pjesništvo nađenosti čovjekove u bitima iz kojih je potekao, da im se vrati preporođen ljubavlju, koja ostaje posljednji i najviši cilj naših čeznuća. Ako ovaj izbor i čitatelja povede tim putem i k tome cilju, onda je ispunjena i posljednja svrha Polegubićeve poetske riječi“, istaknuo je dr. Lončarević i predgovoru knjige.
(A.P.)