Izdanja Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža “Hrvatski mjesni rječnik” urednice Nataše Bašić Kosić i “Hrvatski egzonimi” voditeljice projekta Ivane Crljenko predstavljena su u srijedu u Leksikografskom zavodu u Zagrebu

O “Hrvatskome mjesnom rječniku” govorio je akademik August Kovačec i glavna urednica rječnika Nataša Bašić-Kosić, a “Hrvatskim egzonimima” govorili su Domagoj Vidović iz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje i voditeljica projekta Ivana Crljenko.

Akademik Kovačec istaknuo je kako je “Hrvatski mjesni rječnik” suvremeni imenik naseljenih mjesta ili ekonima s pridruženim imenima njihovih stanovnika tzv. etnicima i odnosnim pridjevima – kteticima te pridjevima izvedenim od imena samih naselja, prvi takve vrste u nas.

Naglasio je kako su opseg i službeni oblici imena naselja usklađeni s podatcima iz Zakona o područjima županija, gradova i općina u Hrvatskoj te njegovim ispravcima, izmjenama i dopunama.

Podsjetio je i kako je uza svako naselje navedeno njegovo službeno ime, pripadajuće gradsko ili općinsko središte te županija.

Uvrštena su i posebnim znakom obilježena, kako jer rekao, imena grada ili općine sa sjedištem u drugoimenom naselju, a na kraju su dane uputnice i gradsko-općinsko kazalo sa svim rječnikom obuhvaćenim naseljima, u kojem su gradovi označeni kosim pismom.

Ocijenio je kako je “Hrvatski mjesni rječnik” postavio osnovicu za daljnji rad i istraživanje na hrvatskom mjesnom imenoslovlju.

Glavna urednica Nataša Bašić Kosić ocijenila je kako su zemljopisna imena, a napose imena naseljenih mjesta, važna sastavnica nacionalnoga jezičnoga, povijesnoga i kulturnoga naslijeđa te prvorazredni spomenici u kojima je pohranjena tvarna i duhovna kultura naroda.

Podsjetila je i kako je još pri osnutku Leksikografskoga zavoda za potrebe Kartografske redakcije bio pokrenut projekt prikupljanja i normiranja zemljopisnih imena, a 1956. u trećem svesku zavodskih Anala objavljena i Toponimika zapadne Istre, Cresa i Lošinja u redakciji jezikoslovca Blaža Jurišića.

Naglasila je kako je opsežnošću i zamišljenim povijesnim presjekom taj projekt znatno nadmašivao onodobne zavodske snage, uključene u izdavanje temeljnih enciklopedijskih naslova, pa je ostavljen za bolja vremena.

Istaknula je kako je i obilje u međuvremenu prikupljenoga gradiva, razasutoga u mnogobrojnim zavodskim izdanjima, otvorilo pitanje njegova usustavljivanja i predočavanja hrvatskoj znanstvenoj i kulturnoj javnosti.

Središnji mu abecedarij, napomenula je, čini gradivo prikupljeno u višegodišnjem terenskom istraživanju u okviru znanstvenoga projekta “Rječnik naseljenih mjesta i njihovih etnika i ktetika” koji je, pod vodstvom akademika Stjepana Babića, objavila u razdoblju od 1975. do 2000. skupina od 50-ak popisivača, uglavnom profesora kroatistike.

Gradivo je 2003. ustupljeno Leksikografskomu zavodu radi doradbe i tiskanja rječnika, rekla je dodavši kako je iz njega već izlučena i 2005. u Istarskoj enciklopediji objelodanjena Istarska toponimija s nešto suženim gramatičkim sadržajem.

Hrvatski egzonimi ili ponašenice: Od Beča do Soluna
Jezikoslovac Domagoj Vidović istaknuo je kako se “Hrvatski egzonimi” bave jezičnom standardizacijom stranih zemljopisnih imena te donose preporučena hrvatska imena svih država svijeta, njihovih glavnih gradova i stanovnika, ali i iz njih neke izvedene oblike riječi.

Ovo je priručnik o, kako je rekao, hrvatskim egzonimima ili ponašenicama, tj. udomaćenim zemljopisnim imenima stranih zemljopisnih objekata koja se razlikuju od izvornih imena ili endonima.

Podsjetio je kako je hrvatski egzonim udomaćeno, hrvatsko zemljopisno ime za objekt smješten izvan hrvatskoga jezičnog područja kao što su npr. Beč, Budimpešta, Varšava, Solun, odnosno lik nekoga imena u hrvatskom jeziku drukčiji od onoga u jeziku područja na kojem se nalazi imenovani zemljopisni objekt.

Po Vidovićevim riječima tako shvaćeni egzonimi su sva imena koja su u nekoj mjeri prilagođena hrvatskomu jeziku bez obzira na način domaćivanja – transkripcija, transliteracija, potpuni ili djelomični prijevod izvornoga imena, preko jezika posrednika, pa se može znatno razlikovati od izvornoga, ili je potpuno hrvatsko ime.

Tako se neki hrvatski egzonimi razlikuju od izvornih zemljopisnih imena tek u jednom slovu, drugi u više njih, treći su pak posve drukčiji likovi, istaknuo je.

Naglasio je kako se u hrvatskim jezikoslovnim priručnicima egzonimi definiraju u užem smislu, kao sadašnja i povijesna hrvatska imena svih kontinenata i gotovo svih država, većine ovisnih teritorija, svih mora i oceana, mnogih pokrajina, saveznih država i drugih teritorijalnih jedinica, nekih gradova, otoka, planina, rijeka, jezera.

To su uglavnom imena, kako je rekao, onih zemljopisnih objekata koji imaju povijesni identitet ili su zbog višestoljetnih povijesnih veza s hrvatskim jezikom i kulturom njihova imena poprimila pohrvaćeni lik kao npr. Budimpešta, Jeruzalem, Prag, Rim, Bavarska, Galicija, Normandija, Vlaška nizina, Dunav.

“Mnoga danas često upotrebljavana udomaćena imena nemaju izraženije povijesne veze s Hrvatskom, ali smo ih postupno oblikovali i prihvatili kao npr. Aljaska, Čeljabinsk, Sjeverna Karolina, Teksas, rekao je dodavši kako su neki hrvatski egzonimi zastarjeli pa imaju povijesnu, a ne uporabnu vrijednost poput npr. Beljak, Bruselj, Carigrad, Jakin, Mletci i Požun.

Oni mogu poslužiti, istaknuo je, za rasvjetljavanje kulturno-političkih odnosa u prošlosti.

Črljenko smatra kako je raznolikost imenskih likova, njihova neujednačenost i nedosljednost u pisanju i uporabi, koja je proizašla iz različitih problema, boljka mnogih stručnih, popularnih, čak i znanstvenih tekstova, ali i najuglednijih hrvatskih atlasnih, enciklopedijskih i leksikonskih izdanja, koja se u pisanju i uporabi egzonima oslanjaju na postojeće jezikoslovne priručnike.

Naglasila je kako su autori pokušali usustaviti neujednačenost nazivlja pa bi ovako koncipiran priručnik mogao biti poticaj za osnivanje središnjega strukovnog tijela koje bi se bavilo normizacijom svih zemljopisnih imena u hrvatskom jeziku.
Oba priručnika je objavio Leksikografski zavod Miroslav Krleža.
(Hina)