Goranovo proljeće ove godine počinje svečanošću otvorenja 20. ožujka u zagrebačkom VIP klubu, a nastavlja se dodjelom nagrada u Lukovdolu, tradicionalno na Goranov rođendan, 21. ožujka. Dobitnik nagrade »Goran« za mlade pjesnike je Stipe Odak za rukopis »Trobojno bijelo«

Branko Čegec ovogodišnji je dobitnik »Goranova vijenca« za cjelokupni pjesnički doprinos, dok je dobitnik nagrade »Goran« za mlade pjesnike Stipe Odak za rukopis »Trobojno bijelo«. Goranovo proljeće ove godine obilježava tri značajne godišnjice: 100 godina rođenja Ivana Gorana Kovačića, 70 godina njegove smrti te 50 godina neprekinutog trajanja Goranova proljeća, najvažnije i najstarije pjesničke manifestacije u Hrvatskoj.
Goranovo proljeće ove godine započinje svečanošću otvorenja 20. ožujka u zagrebačkom VIP klubu, a nastavlja se dodjelom nagrada u Lukovdolu, tradicionalno na Goranov rođendan 21. ožujka. Pjesnička karavana potom putuje u Rijeku gdje 22. ožujka nastupa na Filozofskom fakultetu, u Riječkoj gimnaziji te u Filodrammatici na velikom večernjem čitanju. I ove godine Goranovo proljeće ugošćuje četrdesetak domaćih i stranih pjesnika, a cjelokupni program obogaćen je i glazbenim nastupima, pa će tako u Lukovdolu nastupiti još jedan nositelj »Goranova vijenca«, Arsen Dedić, u pratnji Branka Bulića.
Prosudbena komisija u sastavu: Ana Brnardić, Tonko Maroević, Marko Pogačar, Milorad Stojević i Tvrtko Vuković jednoglasno je odlučila da »Goranov vijenac«, nagradu za pjesnički opus i ukupan prinos hrvatskoj književnosti ove godine dodijeli uglednom hrvatskom pjesniku Branku Čegecu. Kako je navedeno u obrazloženju uz nagradu, od prve zbirke »Eros—Europa—Arafat« iz 1980, nagrađene nagradom »Goran« za mlade pjesnike, pa do posljednje »Pun mjesec u Istanbulu«, nagrađene Kiklopom za pjesničku knjigu godine 2012, pjesništvo Branka Čegeca prelazi put kojim se, na neki način, hrvatsko pjesništvo i samo kretalo unatrag tridesetak godina. U tom smislu metajezično, neoavangardno pjesništvo semantičkog konkretizma s konca sedamdesetih i početka osamdesetih godina prošlog stoljeća, postmodernistička citatna, intermedijalna i intertekstualna lirika iz druge polovice osamdesetih i tijekom devedesetih te neoegzistencijalizam tranzicijske književnosti nultih godina ovog stoljeća točke su mogućeg kritičkog zastajanja i prepoznavanja.
Branko Čegec rođen je 1957. u Kraljevu Vrhu, Vrbovec. Diplomirao je Jugoslavenske jezike i književnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uređivao je književnost u omladinskim novinama i časopisima Polet i Pitanja. Od 1985. do konca 1989. glavni je urednik časopisa Quorum. Od 1989. do konca 1990. glavni je i odgovorni urednik lista za kulturu Oko. Nakon toga do 1993. urednik je u izdavačkoj kući Mladost. Godine 1992. pokrenuo je vlastitu nakladničku kuću Meandar (od 2005. Meandar media). Godine 1999. izabran je za predsjednika Odbora Goranova proljeća, najveće hrvatske pjesničke manifestacije, na čijem čelu ostaje do jeseni 2007. Godine 2003. pokreće Centar za knjigu i časopis za knjigu Tema.
Objavio je knjige »Eros-Europa-Arafat«, »Zapadno – istočni spol«, »Presvlačenje avangarde«, »Melankolični ljetopis«, »Ekrani praznine«, »Fantom slobode«, »Tamno mjesto«, »Zapisi iz pustog jezika« i druge.
Za ukupan prinos suvremenom hrvatskom pjesništvu na Kvirinovim susretima u Sisku 2008. dodijeljena mu je Plaketa Sv. Kvirina. Pjesme su mu uvrštene u tridesetak antologija, izbora i pregleda u zemlji i inozemstvu. Autor je ili koautor više izbora i pregleda hrvatske književnosti (poezije i proze) u zemlji i inozemstvu.
Od 42 rukopisa poslana na natječaj prosudbena komisija u sastavu Dorta Jagić, Miroslav Kirin i Slađan Lipovec za nagradu »Goran« predložila je Stipu Odaka i njegov rukopis »Trobojno bijelo«. Još su pohvaljeni rukopisi sljedećih autora: Katja Knežević (Staklene breze), Ida Pavlić (Zelena ptica iz rukava), Mira Stanić (Nedovoljno ispunjen obris) i Damir Šurbek (Argumenti za invalidnost).
kako stoji u obrazloženju, u obilju ovogodišnjih rukopisa što manje-više uspješno susljeđuju svoje vrijeme raskošno i elegantno pjesničko pismo rukopisa »Trobojno bijelo« Stipe Odaka (1986.) iznimno je po svojemu dosljedno promišljenom i realiziranom antimodernizmu, čime si je otpočetka osiguralo mogućnost opuštena i uvjerljiva govorenja onkraj poetika što su dominirale hrvatskom pjesničkom scenom proteklih desetljeća.
(Novi list)