Bio je jedan od trinaest mađarskih generala koji su pogubljeni 6. listopada 1849. u Aradu nakon sloma mađarske revolucije.Borio za mađarsku nezavisnost od Bečkog dvora, a njegovo poprsje postavljeno je pred zgradom Hrvatske osnovne škole i gimnazije u Budimpešti

Godina 1848. donijela je slobodu hrvatskim kmetovima u Mađarskoj koji su uglavnom stali na stranu mađarske revolucije. U redovima mađarske vojske, visokih časnika našli su se i Hrvati. Karlo Knezić bio je jedan od trinaest mađarskih generala koji su pogubljeni 6. listopada 1849. u Aradu. Njegovo poprsje postavljeno je pred zgradom Hrvatske osnovne škole i gimnazije u Budimpešti.
Karlo Knezić, general bojnik mađarske 48-aške revolucije bio je podrijetlom Hrvat. Nakon sloma mađarske revolucije pogubljen je u Aradu s još dvanaest generala s kojima se borio za mađarsku nezavisnost od Bečkog dvora.
U monografiji na mađarskom jeziku o generalu Karlu Kneziću se navodi: U načinu življenja, razmišljanju i djelima tako je postao Mađar da je u svojim osjećanjima, uspomenama u malim i velikim gestama ostao zauvijek Hrvat.
Rođen je u Hrvatskoj u Velikom Grđevcu, gdje mu je otac Filip bio glavni stražmeštar, tj. bojnik u graničarskoj Varaždinsko–đurđevačkoj pukovniji. Mađarski jezik je mali Karlo naučio od svoje majke. Prema obiteljskoj tradiciji školuje se u vojnim ustanovama. U vojnu školu u Bjelovaru stupa u svojoj sedmoj godini života. U Grazu 1824. završava vojnu kadetsku školu. U pokovniji u kojoj mu je i otac služio nastavlja vojnu karijeru, najprije je bio kadet, tojest niži časnik. Imao je svega 18 godina kada u činu poručnika prelazi u 34. pješadijsku pukovniju III. bataljuna u Kassi i u Jegri (Eger).
Poslije je III. bataljun preupućen u Hrvatsku gdje je stacionirao do 1830.godine.
Bataljun je vraćen u Galiciju te je djelovao u službi oružanih snaga za unutrašnju sigurnost, s naredbom da sudjeluje u gušenju ustanika poljske revolucije. O Knezićevim godinama do 1848. godine malo znamo, u Egeru 1844. sklapa brak. Od 1841. postaje satnik i zapovjednik satnije.
Godine 1846. ponovo je vraćen u Galiciju, gdje je ponovno zadužen za gušenje poljskih ustanika. Ovi događaji bili su sudbonosni za njegov svjetonazor.

U drugoj polovici srpnja 1848. godine, za vrijeme mađarske revolucije, 34. pukovnija prelazi na jug zemlje, gdje vodi borbe protiv srpskih ustanika. Knezević između siječnja i ožujka 1849. godine služi kao brigadni zapovjednik. U borbama kod Szolnoka ističe se te bude odlikovan odličjem III. klase. Dana 13. ožujka 1849. godine dodijeljen mu je časnički čin pukovnika te je imenovan na čelo vojnog korpusa. Sudjeluje u pobjedonosnim borbama kod Tápióbicske, Váca, Nagysallóa i u oslobađanju tvrđe u Komáromu.
Kossuth ga 1. svibnja imenuje generalom. Karlo Knezić je za 7 mjeseci mađarske revolucije, od satnika postao general. Za vrijeme zauzeća Budima nalazio se u mučnoj situaciji. Naime, on je na jednom djelu tvrđe trebao voditi svoje vojnike protiv austrijske vojske u kojoj je služio njegov brat. No nije postao bratoubojicom jer je vođenje juriša prepustio drugomu. Glavni vođa mađarske vojske Artúr Görgey je Knezića smijenio zbog vojnih neuspjeha kod Királyréva i Zsigárda.
Nakon polaganja oružja pred ruskom intervencijskom vojskom 13. kolovoza bit će osuđen na smrt. Smrtna kazna trinaest aradskih mučenika izvršena je 6. listopada 1949. godine. Karlo Knezević, uz još stotinjak drugih hrvatskih časnika mađarske revolucije, borio su se za progres – za slobodu i nezavisnost Mađarske i mađarskog naroda.
(http://zornicanova.croatica.hu/category/povijest-kultura-knjizevnost)

Tekst: Đuro Franković