Romanom Schweigsame Ferne ili Šutljiva daljina Ruža Kanitz vodi u svijet iz kojeg je i sama potekla – u južnu Liku, nadomak Jadranu, u predjele s prekrasnom prirodom ali i teškog života koji je rijetko koga (po)štedio pa tako ni glavne junake – Maru i Jakova

Neobična je ta Holsteinische Straße u Friedenauu. Kad navečer kročite u njen drvored, kao da ste se vratili u Berlin kojeg još nije zadesila sudbina Drugog svjetskog rata. Guste krošnje, neravan nogostup, slabunjava ulična rasvjeta. Tamna pročelja građanskih kuća koja skrivaju velike stambene prostore.
I onda najednom, na jednoj ravni, moderna poslovna zgrada sa svjetlećim natpisom – Nachbarschaftsheim Schöneberg, široke stepenice, prostrani stakleni ulaz i ako skrenete na desno – kafić, Kulturcafé.
U subotu, 21. rujna je Kulturcafé bio dupkom pun. Tražila se i stolica više. Ruža Kanitz je opet okupila svoju mnogobrojnu čitateljsku publiku, više manje žensku.
Pred ulaznim vratima stol a na njemu uredno poslagane knjige. Gledam tu hrpu i čini mi se da koliko je tih knjiga, toliko je ljudi oko mene. Kasni se ali kao da svima to odgovara. Na licu im nestrpljivost ali nema nervoze. Pozorno promatraju Ružine pokrete, njeno namještanje mikrofona, prelistavanje papira iz kojeg samo što nije krenulo čitanje.
Kratki pozdrav, smiješak nelagode i Ruža Kanitz prepušta riječ svom izdavaču. A on, Alfred Büngen, vlasnik i urednik nakladničke kuće Geest-Verlag u kojoj se u donjosaskom malom gradiću Vechta-Langförden brine briga o angažiranoj književnosti, kao da je to jedva dočekao. I na licu, i na riječima, i u vrckavim pogledima po nazočnima, veselje što može razglasiti da je još jedna knjiga gotova.
Nema u ovom najnovijem romanu od ni više ni manje nego 350 stranica, onoga što je danas garant uspjehu – sex & crime, tako Büngen kojemu Schweigsame Ferne puno znači.
Taj nas roman vraća književnoj formi koja je prije stotinjak godina u Njemačkoj igrala veliku ulogu – bajci. U Ružinom romanu nema ni vilenjaka a još manje princeza, ali zato zapleta i neizvjesnosti kao u svim lijepim i tužnim bajkama ovoga svijeta. I – što je najvažnije, a od toga žive prave bajke – ljubavi i povjerenja jednog čovjeka u drugog.
Sa Schweigsame Ferne ili u doslovnom (mom) prijevodu ovog naslova Šutljiva daljina, Ruža Kanitz nas vodi u svijet iz kojeg je i sama potekla – u južnu Liku, nadomak Jadranu, u predjele s prekrasnom prirodom ali i teškog života koji je rijetko koga (po)štedio pa tako ni glavne junake – Maru i Jakova.
Čitajući pomno izabrane, kratke ulomke autorica nas je upoznala s glavnim junacima, ali i s Marinim prijateljicama Danicom i Janjom, tetom Frani koja mlade djevojke stalno plaši nekim mračnim pričama, a od njenog nakladnika Büngena saznali smo da su se Mara i Jakov odlučili na bijeg u daleki svijet jer im Marini roditelji ne žele životnu sreću. Ni jedan ni drugi nam nisu htjeli otkriti kako završava ovaj roman-bajka – sretno ili tužno?!

Blagoglagoljivi Büngen samo je rekao da sudbina ovo dvoje mladih ljudi, od kojih je jedan došao čak do Kanade, nisu hladnim ostavili ni lektore ove knjige. I suze su bile potekle.
Aplauz. Čestitanje. Za čas su Ružu Kanitz okružili posjetitelji, svaki s jednim primjerkom knjige u ruci, strpljivo čekajući na potpis i posvetu. Na onom stolu kraj ulaza, ona se hrpa knjiga za čas smanjila …! (Hrvatski glas Berlin)

Tekst: Aleksandra Brnetić; Fotografije: Alfred Büngen