Za gradove Columbus, Cincinnati, Cleveland ili Toledo američke savezne države Ohio na istoku SAD-a, prije stotinu godina obogaćene hrvatskom radnom snagom u željezarama i čeličanama, mnogi su čuli ili ih i posjetili. Jedan, možda najneugledniji među njima, Dayton, u zadnjih trideset godina sve ih je nadmašio kao u nas po Europi najspominjaniji.
Piše: Fra Šimun Šito Ćorić
I to ne zbog činjenice što su pioniri svjetske avijacije, braća Orville i Wilburg Wright, upravo iz njega potekli, nego što je u njemu točno prije 30 godina potpisan Daytonski mirovni sporazum za BiH.Organizatori 30. obljetnice tog Sporazuma koji je postignut u vojnoj bazi Wright-Patterson kraj Daytona, a potpisan kasnije iste godine u Parizu, predstavljaju ga kao proslavu mira i moći diplomacije. Parlamentarna skupština NATO-a, s tri stotine zastupnika iz 32 zemlje članice Alijanse, zasjedala je u povodu tog sporazuma krajem prošlog svibnja. Govorilo se o BiH i o globalnim sukobima, ali bez ikakva značajnijeg pomaka! Dakle, unatoč svim tim moćnicima i umnima, nije se ništa bitno dogodilo ni napredovalo od onoga što je bilo prije trideset godina. Svima je jasno da je Daytonski mirovni sporazum davno dao svoje i da valja potpisati jedan učinkovit novi sadržaj. Osim onoga što taj opjevani „dejtonski mir“ iz 1995. već dugo nije ono što je bio, posebice nakon što su ga visoki predstavnici trećerazrednih sposobnosti nasilno i neuko prekrajali i unazadili! Uspjeli su toliko da danas nijedan od triju konstitutivnih naroda ne samo da nije zadovoljan, nego su sva tri nezadovoljniji nego prije trideset godina. Bez obzira na to što je svim ljudima u BiH izvan političkih elita ipak nakon svega najvažnije „da se ne puca“. U tom ponovnom vilajetu od države s nesretnim ljudima i narodima postalo je više nego otrcano i dosadno papagajski ponavljati da konačno sve tri strane trebaju sjesti za stol i dogovoriti se, da svaki narod mora slobodno birati svoje predstavnike, da Hrvati kao ravnopravan konstitutivni narod moraju dobiti svoja stečena prava, a BiH mora izaći iz međunarodne ovisnosti i brže se uputiti prema Europi.
U zaboravljenim dokumentima Hrvatskoga svjetskog kongresa (HSK) iz 1993., poslanim na sve strane domaćim i europskim političarima, nalazimo za BiH predloženi model državnog funkcioniranja u društvenim različitostima – političke, gospodarske i svekolike društvene sustave Švicarske i Belgije. Ta europske i NATO institucije nisu slučajno smještene u Bruxellesu u Belgiji, a Švicarska je kao nijedna zemlja središte raznolikih susreta, dogovora i događanja s cijelog planeta. Ponavljali su kasnije taj slabašni glas HSK i brojni daleko jači, ali sve uzalud pred svjetskim zonama sebičnih interesa, češće nesposobnih međunarodnih moćnika i političkim primitivizmom domaćih političkih likova, onih koji bez imalo srama ne kriju da im je cilj vladati drugima. Uloga Hrvatske u uspostavi mira na terenu i za zelenim stolom u Daytonu bila je ključna i nezamjenjiva, pa je nezaobilazno da se integritet Daytonskog sporazuma temelji na ravnopravnosti triju konstitutivnih naroda, a ne na dominaciji većine na kojoj prema povijesnom okupatorskom refleksu inzistiraju Bošnjaci, ali ni na razbijanju BiH kao države koju svako malo slušamo iz Banjaluke. Dok god ne bude bitnog odmaka od prijeteće srpske secesije i jednako tako od hegemonije koja od Sarajeva pravi predratni Beograd, BiH-banana-republika neće imati nikakva izgleda da postane država blagih i prosperitetnih građana. Za ilustraciju, već godinama se u toj na papiru državi uporno briše Hrvate i hrvatski jezik iz državnih medija, Bošnjaci, zulumski gazeći Hrvate, biraju svoja dva predstavnika u tročlano državno Predsjedništvo, s posljedicom teškog diskriminiranja Hrvata i u vanjskoj politici. Eto je i iz hrvatske kvote veleposlanik čak u Vatikanu – musliman Bošnjak. U rečenom mentalnom sklopu takve demokratske zaostalosti, nema drugog spasa za BiH i njezino funkcioniranje, osim kroz ustroj triju federalnih jedinica, kako nedavno izjavi i Dragan Čović. BiH ima kapacitet postati „druga Švicarska“, ali uz toleranciju i osnovnu demokraciju u kojoj će svaki narod moći bez smetnje imati i njegovati svoje političke, gospodarske, kulturne, vjerske i sve druge vrijednosti. Bilo bi korisno sebičnim elitama i uskim društvenim politikama poslušati mudro upozorenje rimskog filozofa i književnika Lucija Seneke „vladarima carstva“: Alteri vivere oportet, si vis tibi vivere – Za drugoga treba da živiš, ako hoćeš živjeti za sebe. Inače, u ovoj našoj državi BiH „samo će vrag doći na svoje“!
