Uz niz raznih proslava i spomendana te kojekakvih prijepora autor kolumne podsjeća na esej američke filozofkinje židovskog podrijetla Hannah Arendt koja je zapisala: „Nije antifašist, nego je lažni antifašist onaj koji brani komunizam, slavi njegove protagoniste i ne osuđuje njegove postupke“…
Piše: Fra Šimun Šito Ćorić
Niz događaja u ljetnim mjesecima obilježili su društvenu i političku scenu u Hrvatskoj, a neki od njih ostavit će neizbrisiv trag u povijesti, ali i riješiti razne prijepore oko kojih se desetljećima lome koplja tko je u pravu, a tko nije. Tako je Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti svojom Deklaracijom o povijesnome hrvatskom grbu rehabilitirala hrvatski grb s početnim bijelim poljem, a koji je jednako povijesni kao i onaj s crvenim. Donijela je ta povijesna odluka i razne reakcije u medijskome prostoru sa svih strana i kako stvari stoje bit će onih koji će to osporavati i dalje, no velika je stvar i korak naprijed da je jedna institucija kao HAZU pronašla način da Deklaraciju proglasi službenom.
U povodu nedavnog obilježavanja Dana sjećanja na stradanja Srba za vrijeme Drugog svjetskog rata, oko čega također ima raznih tumačenja, želio bih usporediti dva popisa stanovništva. Prema onome iz 1931. godine, u Kraljevini Jugoslaviji živjelo je 6.785.499 pravoslavaca i 6.085.482 katolika. Nakon stradavanja Srba u Drugom svjetskom ratu popis stanovništva 1948. godine pokazao je da je katolika bilo 5.199.770 ili 884.712 manje nego 1931., a pravoslavaca 7.783.046 ili 997.547, dakle gotovo milijun više nego na popisu 1931. godine.
Mediji su izvijestili o pola milijuna ljudi na Thompsonovu koncertu u Zagrebu. Slijedom tog događaja, neki od njih vraćaju se na Hrvatsku u Drugom svjetskom ratu, a ističu uz „otvoreno koketiranje s fašizmom“ i „kršćanski nacionalizam“. Ovdje bih istaknuo da hrvatska nogometna reprezentacija, a i brojni drugi uspješni hrvatski sportaši, redovito slave svoje uspjehe upravo uz Thompsonove pjesme, političari gotovo svih stranaka puštaju ih tijekom izbora, slušaju na privatnim feštama i rođendanima, a na jadranskim plažama odjekuju u sezoni. Thompsonov koncert ostat će zabilježen kao svjetski glazbeni spektakl na kojemu je prodano najviše ulaznica na svijetu, korišteni su najmoderniji audiovizualni scenski elementi i oko 30 posto ulaznica kupili su, prema službenim podacima, Hrvati izvan domovine. Zaključno, koncert je prošao bez incidenta iako se histerija zbog rizika održavanja ovakvog spektakla podigla na vrlo visoku razinu. Pametnome dosta.
Nadalje, jedan visoki dužnosnik iz susjedne Bosne i Hercegovine lukavo brani Hrvatima pravedan Izborni zakon: „Imali su šansu da to riješe Travanjskim paketom koga je odbio HDZ-90, Fuleovim modelom koga je odbio HDZ i konačno neumskim pregovorima što je također odbio HDZ. I zašto optužuju nas?!“ A svi koji poštuju odredbe Daytonskog sporazuma znaju da ni po Travanjskome modelu nije bilo jamstva da će Hrvati moći izabrati svoga predstavnika u troglavo Predsjedništvo BiH, dok je neumske pregovore minirao upravo isti taj Izetbegović. Talijanski literarni klasik Ariosto još je u 15. stoljeću o takvima zapjevao: „Koliko puno ima čarobnica i čarobnjaka neznanih među nama…, što ne čine čîne vrača i vještica, već lažju, varkom, himbenim govorom… vezuju srca nerazrješivim čvorom.“
Prigodom jednoga sportskog slavlja nabrojeno je da je među 33 dosadašnja predsjednika HNS-a Vlado Ranogajec vodio hrvatski nogomet od 1953. do 1957. U objavljenoj knjizi Jugoslavenski komunistički zločin – strijeljane osobe u Zagrebu 1945. – 1946. među 30 vojnih sudova koji su donosili presude na smrt strijeljanjem ili vješanjem bili su i Vojni sud komande grada Zagreba (804 presude strijeljanjem) i Divizijski vojni sud u Zagrebu (230 presuda strijeljanjem). Od potpisanih presuda Vlado Ranogajec potpisao je na Vojnom sudu njih 748 (sedamsto četrdeset i osam)! Zvuči nevjerojatno ili možda u nas ipak ne da on već 30 godina ima ulicu u zagrebačkome kvartu Jarunu.
Neki političar od strane lijeve vlasti na sav glas viče o stavljanju Tita na pijedestal u Zagrebu. „Zar je moguće da nikad nije čuo što se događalo za komunističke diktature pod Titom, likvidacije, Goli otok, jednoumlje, robijanje Hrvata zbog verbalnog delikta, zar ništa nije čuo o ‘hrvatskom proljeću’!?“, čudi se u jednome dnevnom listu Marinko Jurasić. Neki ne prestaju ganjati majice HOS-a s natpisom „Za dom spremni“. Tim povodom čak ih je predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović upozorio da se ne bi trebalo vraćati na ono od prije „stotinu godina“ te dodaje: „U obitelji s majčine i očeve strane imam ustaša i partizana. I bez nedvojbene potvrde da su osobno sudjelovali u zločinima, ne odričem se jednih ni drugih.“ Kad je bilo zabranjeno pjevati „Ustani, bane“, mnogi su to činili i uz rizik zatvora, a danas kad se smije, nigdje ga se ne čuje.
Ovoga ljeta kada obilježavamo Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima ponovno su preda mnom na stolu neki tekstovi Hannah Arendt, glasovite američke filozofkinje židovskog podrijetla. Posebice je proučavala društvene procese i pojave, osobito totalitarizam, antisemitizam i imperijalizam. Završavam čitanje eseja u kojem Hannah donosi i ovu rečenicu: „Nije antifašist, nego je lažni antifašist onaj koji brani komunizam, slavi njegove protagoniste i ne osuđuje njegove postupke.“
