Piše: Fra Šimun Šito Ćorić
Ponovno se pokazalo da rijetko što ili ništa ne donese tolika radosna ushićenja masa kao sportski događaji. Hrvatska kao mala zemlja nasuprot velikih nacija pravo je čudo u sportskim uspjesima. Znamo biti u samome svjetskom vrhu u toliko disciplina, od nogometa, rukometa, vaterpola, skijanja i jedriličara do borilačkih vještina, gimnastike, bacanja diska, plivanja i sve do paraolimpijskih sportaša s invaliditetom. Hrvatske sportske veličine, bez dvojbe, istinski su ambasadori našega naroda u svijetu, a u domovini promotori domoljublja i zdravoga života. Među drugima ističemo se i po tome što vrhunski sportaši hrvatskoga podrijetla, jednako oni iz BiH kao i iz drugih država u svijetu, žele zastupati Hrvatsku. Kad pogledamo takve sposobnosti i vrhunske uspjehe našega naroda, nužno poželimo da budemo takvi u gospodarstvu i politici, u svekolikome društvenom razvoju i rastu. Očito je da ljudskih sposobnosti i geopolitičkih uvjeta imamo! Samo da nam je više društvene požrtvovnosti i nesebičnosti, onoga što piše na ulazu u palaču Velikog vijeća u Kneževu dvoru u Dubrovniku: OBLITI PRIVATORUM – PUBLICA CURATE (Zaboravite na privatne stvari, brinite se o državnim poslovima).
Najnoviji uspjeh hrvatskih rukometaša koji su se vratili sa Svjetskog prvenstva sa srebrnim medaljama oko vrata okupio je mnoštvo ljudi na dočeku. Eto, na iznenađenje mnogih poznavatelja rukometa, junačkim partijama osvojili su drugo mjesto na Svjetskome rukometnom prvenstvu. Slike s glavnoga zagrebačkog trga zasule su domaće i strane društvene mreže, a komentari kolali eterom. Na dočeku je nastupalo više izvođača, a rukometaši su tražili Marka Perkovića Thompsona i posebice njegovu pjesmu „Ako ne znaš što je bilo“. „Drago nam je da je Thompson bio ovdje, cijeli turnir slušamo njegove pjesme. Neki se bune zbog toga, ali mi samo volimo domoljublje i zato ga slušamo. Na ovom turniru stvorili smo neizbrisivo prijateljstvo…“, rekao je Zvonimir Srna, a pridružio se i Marin Šipić: „Drago nam je što smo ga izvukli. Dobili smo neslužbenu novu himnu i svi smo se složili da je to ta pjesma.“Rukometaši i publika s Thompsonom suuglas pjevali o ljubavi prema domovini,o herojima koji su je obranili, o ljepoti krajeva u kojima žive Hrvati, o zajedništvu… Bila je to upečatljiva poruka domoljublja rukometnih reprezentativaca itoonima koji u Thompsonovoj „seljačkoj“ glazbi vide jedino „crni mrak“, zabranjivali bi ga, a Hrvatima nabijali kompleks krivnje. Baš kao što su u onoj državi činili državni cenzori zabranjujući knjige, pjesme, filmove… Vodeći pratitelj trendova na hrvatskoj i svjetskoj glazbenoj sceni Hrvoje Horvat davno je upozoravao da bez obzira „na moje neslaganje s Thompsonovim svjetonazorom“, dozvole za koncerte „konkretno u pulskoj Areni… nisu i ne bi smjele biti stvar cenzure ili političkih sklonosti“.
I meni je ovom prigodom pala na um psihološka analiza i teorija arhetipova i kolektivnoga nesvjesnog C. G. Junga i drugih vrhunskih autoriteta. Određeni simboli prenose se i utiskuju u ono nesvjesno u pojedinca i kolektiv. O takvim arhetipovima heroja, mučenika, majke, religioznosti, domovine, te ukorijenjene kolektivne emocije i iskustva izviru iz Thompsonovih pjesama. Jung dio boljki modernoga čovjeka pronalazi u unutarnjoj krizi identiteta. Bez povezanosti s vlastitim korijenima, ističe on, pojedinci i narodi gube identitet, što dovodi do osobne i kolektivne nesigurnosti i gubitka smisla. „Bez svoga sidrišta, bez naslijeđene paradigme kojom sagledavamo egzistenciju, mi kao ljudska bića neizbježno klizimo prema jednome obezglavljenom načinu bivanja, koji ne zna odgovoriti ni na osnovna egzistencijalna pitanja: tko sam ja, odakle dolazim i kamo bih trebao ići.“ Nedvojbeno je zdravije i plodnije njegovati vrijednosti teško stečene demokracije, za koju su mnogi Hrvati morali i krv proliti, nego širiti različite oblike netolerancije svojstvene represivnim društvima. Umjesto da zagovaraju dijalog i slobodu govora, naravno bez mržnje, „umjesto da promiču ravnopravnost i štite različitost, kojekakvi propovjednici javnoga morala ušutkuju one s kojima se ne slažu, svoju ideologiju i svoje vrijednosti nameću kao temelj moralnoga poretka, a zapravo nas vraćaju u jednoumlje“, s pravom opominje vrsni pratitelj i kolumnist društvenih zbivanja I. Hrstić iz Večernjega lista. Nadamo se da će ovakve vrijednosti i ona poruka iz Kneževa dvora zaživjeti i u našem narodu, posebice u ova planetarno vrlo „vučljiva vremena“!
