Razgovarala: Snježana Radoš; Foto: ustupljene fotografije
Pomalo neobična životna priča mladog doktora znanosti Matije Jerkovića, povjesničara umjetnosti i prevoditelja, pokazuje da nikada sa sigurnošću ne možemo predvidjeti gdje će nas život odvesti. O spletu okolnosti i preseljenju u Argentinu prije četiri godine te angažmanu u hrvatskoj zajednici i povezivanju Hrvatske i Argentine kulturnim i gospodarskim projektima i inicijativama razgovarali smo s Matijom tijekom njegova redovitoga godišnjeg boravka u Hrvatskoj u društvu supruge Camile i kćeri Mile.
Već više od četiri godine živite u Argentini. Kako i zašto ste se odlučili preseliti u Argentinu?
Priča zapravo započinje 2013. godine kada sam dobio stipendiju za studij u Italiji, gdje sam najprije studirao kulturnu baštinu u Rimu i tamo sam završio licencijat te doktorat. Tijekom studija upoznao sam svoju suprugu Camilu Docampo, rođenu Argentinku. Kad sam završio doktorat i odjavio stan u Rimu, krenuli smo na bračno putovanje u Argentinu posjetiti obitelj moje supruge. Tamo nas je zatekla pandemija koronavirusa i tako smo od početka pandemije do danas ostali u Argentini.
Kako ste se prilagodili životu u Argentini? Je li bilo teško integrirati se?
Ne, zapravo uopće nije. Pogotovo jer sam došao s jedne talijanske perspektive i hrvatskog iskustva Mediterana. Kad dođete u Argentinu, osjetite jedan miješani mediteranski kontekst u kojemu možete prepoznati puno kulturnih obrazaca koje ste već vidjeli, gdje je očito da su svi odnekud došli. Bilo iz Italije, Španjolske, Grčke, Hrvatske… Puno ljudi je došlo iz Hrvatske i to se onda može osjetiti i po mentalitetu, i po imenima, po mjestima… uvijek se pojavi nekakva sitnica koja vas podsjeti na Hrvatsku, odjednom se nađete u nekoj hrvatskoj kući, okruženi običajima koji su referentni na Mediteran, na ono što smo mi imali i što smo donijeli u tu zemlju.
Iz perspektive hrvatskoga čovjeka, osim sličnosti zasigurno ima i kulturoloških razlika?
Da, osim sličnosti ima i puno razlika. Najveća je ona koja je i najočitija – da mi s njima ne dijelimo jezik u velikoj mjeri. Zamislite da se jednog dana probudite, znate da ste Hrvat, no došli ste u Europu i u Hrvatskoj ne razumijete ljude. S druge strane, u Španjolskoj ih razumijete. Dakle, imate veliku ljubav prema Hrvatskoj, znate da se zovete ‘Ivan Perić’, ali postoje neke stvari u kojima nemate povezanost s Hrvatima koji žive u Hrvatskoj. Nadalje, postoji percepcija života u gradu. Mnogi od njih su navikli na jedan Buenos Aires koji ima ne samo 15 milijuna stanovnika, nego sve one vrste usluga koje jedan grad takve veličine može pružiti. Možete kupiti bilo što, bilo kada, vjerojatno za pristupačan iznos. To u Zagrebu nije izvedivo. Tako da im se iz te perspektive, pogotovo u ovom smislu dolaska u Hrvatsku, Hrvatska čini malena. I treća stvar koju bih istaknuo su udaljenosti. Argentina je osma zemlja na svijetu po veličini. Njima je kad dođu u Hrvatsku nepojmljivo da mogu primjerice Beč, Budimpeštu, Trst, Sarajevo… svaki od tih gradova obići i vratiti se u jednom danu. To ih fascinira.
Živite u Rosariju, najvećem gradu pokrajine Santa Fe u Argentini. Vrlo brzo nakon dolaska uključili ste se zajedno sa suprugom u aktivnosti hrvatske zajednice?
Već smo ranije imali jedan manji kontakt s hrvatskom zajednicom, povezali smo se i počeli surađivati na različitim manjim projektima, i s kolegama u Rosariju i u Buenos Airesu, kasnije smo upoznali ljude koji su u unutrašnjosti Argentine, nakon toga i u Urugvaju i Paragvaju. Sad smo polako počeli surađivati s ljudima u Čileu, tako da smo uspjeli napraviti jednu lijepu mrežu južnoameričkih kontakata.
Uključeni ste u brojne projekte i aktivnosti. Kako je samo preseljenje utjecalo na Vaš profesionalni rad i karijeru?
U mom slučaju totalno me obilježilo. I preseljenje, i sam COVID. Prije pandemije sam doktorirao, govorim četiri strana jezika, i s tim sam počeo aktivno tražiti novo zaposlenje (radio sam već u Italiji). Kako sam ‘zapeo’ u Argentini, počeo sam sâm raditi na različitim projektima. Prvo sam dogovorio s grofom Marcosom Pejačevićem prijevod njegove autobiografije. Riječ je o knjizi sa zanimljivom pričom koja je usko povezana sa svim nijansama hrvatskog iseljeništva. Opisano je kako hrvatski iseljenici žive u Argentini u prvom licu, grof daje svoja viđenja, što je vrlo rijetka literatura. To je jedan osobni uvid u situaciju gdje točno vidite gdje ta osoba kulturološki pripada nama i gdje je i dalje dio našega kulturnog miljea, a u kojim stvarima se odvojila ili jednostavno integrirala u nešto drugo.
Uz prevođenje, druga kategorija poslova koje radim odnosi se na organizaciju, što podrazumijeva suradnju s hrvatskim institucijama, klubovima, različitim inicijativama koje pokušavaju surađivati s Hrvatskom. Za hrvatsku zajednicu od velike je važnosti i koristi da se u aktivnosti uključi osoba koja razumije kako funkcioniraju stvari u Hrvatskoj što se tiče administracije s jedne strane, očekivanja od nekih upravnih tijela s druge strane te kako senzibilizirati i jedne i druge da se suradnja ostvari. Zadnji projekt na kojem mi je drago da sam imao priliku surađivati je 7. susret hrvatske dijaspore Južne Amerike u Montevideu (Urugvaj). Svi smo bili zadovoljni kako smo uspjeli povezati široki krug ljudi i pomoći glavnim organizatorima na čelu s počasnim konzulom Eduardom Antonichem.
Posljednje dvije godine surađujem s Hrvatskom radiotelevizijom (HRT-om), pripremam priloge za međunarodni program „Glas Hrvatske“. To su najčešće teme koje se tiču hrvatskog iseljeništva, životne priče ili aktualnosti koje se događaju u Argentini, Urugvaju, Čileu, Paragvaju, pa i malo široj zoni ako se pruže uvjeti da se takve stvari medijski poprate. Vijesti ima jako puno, samo je pitanje koordinacije, dogovora i logistike s obzirom na to da su udaljenosti zaista velike. Tu posao olakšava suvremena tehnologija tako da nije problem puniti program.
U Argentinsko-hrvatskoj gospodarskoj komori uključeni ste i u gospodarske projekte i aktivnosti?
Tako je. Ja bih to stavio u ovu drugu kategoriju, stvari koje se tiču organizacije. Neke stvari se rade profesionalno, druge se rade pro bono. Suradnja u Argentinsko-hrvatskoj gospodarskoj komori je pro bono, svi članovi rade pro bono, za razliku od komora u Hrvatskoj koje su državno tijelo. Ona je zapravo puno sličnija Hrvatskoj udruzi poslodavaca po svom načinu strukturiranja. Članstvo je dobrovoljno kao i aktivacija. Ono u čemu Hrvatsko-argentinska komora može biti aktivna je povezivanje Hrvata u Argentini, da se bolje upoznaju poduzetnici, da se jednostavno mogu približiti usluge koje rade. Zatim je druga zadaća povezivanje argentinskih gospodarstvenika s Hrvatskom. Tu stalno postoje inicijative. Udaljenost je takva da većina njih ne može biti ostvariva, ali ima jako puno ideja i stalno postoje inicijative. Nedavno smo vodili jednu argentinsku delegaciju u Rijeku, koja je bila zainteresirana za investiranje u taj dio Hrvatske, pa smo obilazili i pokazali industrijsku zonu Kukuljanovo pokraj Bakra…
Možda je zanimljiv podatak da su Hrvati u Argentini dosta uključeni u poljoprivredu, samo što je u Argentini poljoprivreda ono što je za Saudijsku Arabiju nafta. Postoje neke razlike gdje se mi ne možemo uspoređivati, ili moramo vidjeti kako bismo eventualno uključili takve specifičnosti. Upravo smo u razgovorima o jednoj potencijalnoj suradnji na području poljoprivrede, a tiče se određenih tehnologija koje su razvijene i u Hrvatskoj, kontemplirajući našu situaciju, dakle male parcele, male posjede, umjerenu klimu… U Argentini ako nemate 100 hektara, uopće vas ne percipiraju kao ozbiljnog proizvođača. O samom projektu kolege će reći više kada dođe do realizacije, moj dio posla bila je opet komunikacija vezana uz te projekte prema Hrvatskoj i privlačenje investitora.
Znači da interes za suradnju postoji?
Radimo stalno nešto tako da interes za suradnju ne jenjava. Radimo i dosta neobičnih događaja jer uvijek morate u sklopu toga gospodarskog prostora naći nešto zanimljivo što će privući ljude, a da je izvan regularnoga. Morate smisliti nešto što će biti malo drukčije, što će privući ljude i to zapravo jest izazov s našim iseljeništvom općenito. Na primjer, za 30. obljetnicu Argentinsko-hrvatske gospodarske komore organizirali smo turnir u golfu gdje su se okupili različiti gospodarstvenici u jednome neformalnom druženju. Nakon turnira bilo je važno druženje, umrežavanje, da dođu važni ljudi koji su aktivni u zajednici, koji imaju određene kontakte, s druge strane ljudi koji su aktivni u državnim tijelima i koji nam kasnije mogu pomoći da se neke inicijative konkretiziraju. Tu čak treba biti kreativan kako bi se privuklo ljude da dođu jer je kalendar svima stalno pun i ako ne smislite nešto novo, nećete pridobiti ljude.
– Golf turnir u okviru proslave 30. obljetnice Argentinsko-hrvatske gospodarske komore
Poznato je da je hrvatska zajednica u Argentini velika. Koje su njezine specifičnosti?
Procjenjuje se da u Argentini živi oko 300.000 Hrvata i njihovih potomaka. No, procjenjivanje je uvijek nezahvalno jer je teško reći koliko su ti ljudi uključeni u hrvatski identitet, a to je ono što nas zanima – razina uključenosti tih ljudi. Mogli bismo uzeti taj procijenjeni broj i kasnije po tome raditi skalu ljudi koji govore hrvatski jezik, imaju hrvatsko državljanstvo, uključeni su u suradnju s Hrvatskom, pa onda oduzimati sve te elemente do ljudi koji samo imaju hrvatsko podrijetlo, a možda ga nisu niti svjesni. No, to ne znači da možda nisu zainteresirani da sve te stavke u sebi osvijeste jer oni imaju tu klicu hrvatskog identiteta i mogu je uz dobar kontakt, uz susret s osobom koja im može probuditi taj žar, ponovno aktivirati. To je jedan zanimljiv aspekt naše zajednice u Argentini. Također, zanimljivo je da su oni kombinacija triju iseljeničkih valova, dvaju ekonomskih i jednoga političkoga. Oni su polako tijekom godina tražili način da se okupe kao jedna hrvatska zajednica i naravno da to nije bilo jednostavno jer su odlazili zbog različitih razloga i neke stvari koje su se politički događale u Hrvatskoj različito su percipirali. Sada, s jednim generacijskim odmakom, tih razlika više među većinom nema. Dakle, oni možda znaju iz kojeg su useljeničkog vala došli u Argentinu, no danas, i možemo biti sretni zbog toga, najvažnije je to da su podrijetlom iz Hrvatske i mogu puno lakše surađivati te uz pomoć institucija iz Hrvatske koje su zainteresirane za suradnju surađuju na posve ravnopravnoj razini i tako se i osjećaju.
Postoji li, prema Vašemu mišljenju, šansa za veći povratak Hrvata iz Argentine i cijele Južne Amerike u Hrvatsku?
Postoji ako se ozbiljno uzme u obzir sve ovo što smo spomenuli o kulturnim sličnostima i razlikama. Ako pogledate stipendije Croaticuma, 80% njih su iz Južne Amerike. Puno ljudi s kojima sam razgovarao, pogotovo između 15 i 25 godina, nisu nikad čuli za Croaticum. Dakle, većina naših mladih za to ne zna, do njih nije tako jednostavno doći jednim natječajem koji se objavi na službenoj stranici ministarstva. Treba još onda cijela vojska dobrovoljaca koja će do njih doprijeti. Po mome mišljenju osobna komunikacija je tu ključna, i to prenošenjem osobnih pozitivnih iskustava. Zato je ta stipendija progresivno rasla posljednjih nekoliko godina ako se pogledaju brojevi stipendista, i pretpostavljam da bi ona mogla i tendenciozno rasti. Postoje inicijative i u Hrvatskoj i u Argentini za druženjem stipendista. Ovdje u prostoru Hrvatske matice iseljenika to već organizira Institut za migracije i narodnosti, a slične inicijative pokušavamo napraviti i u Buenos Airesu i Rosariju tako da ljudi primijete taj trend.
To je što se tiče mladih. Što se tiče ostalih, treba vidjeti što oni nude i što mi trebamo. Ja mislim da mi iz Argentine nikad nećemo moći privlačiti niskokvalificiranu i nemotiviranu radnu snagu zbog jednostavnog razloga što oni mogu doći u Španjolsku i tamo za mjesec dana, kako su ondje bez jezične barijere, biti na razini domicilnog stanovništva. U Hrvatskoj to neće biti ni za 40 godina, tako da mi tu grupu ne možemo dobiti čak ni da hoćemo. Mi možemo privući kvalitetnu srednju stručnu spremu i visokoobrazovane, i to nam treba biti ciljna skupina. Naši ljudi u Argentini su u jednom boljem društvenom sloju koji se uspio oduprijeti svim krizama koje su pogodile Argentinu. Kao što u Hrvatskoj nisu isti uvjeti života u Zagrebu i na nekim periferijama, tako je i u Argentini. Hrvati su obično u povoljnijim situacijama.
Vaša supruga Camila je rođena Argentinka. Kako se ona uklopila u hrvatsku zajednicu i kako doživljava Hrvatsku?
Supruzi hrvatska kultura i Hrvati nikad nisu bili daleki jer je Santa Fe takav da uvijek ima netko tko je hrvatskog podrijetla. Još kad smo bili u Italiji redovito smo dolazili u Hrvatsku. Supruga se počela prijavljivati na stipendije za učenje hrvatskoga jezika, dobila je stipendiju Croaticuma više puta, upravo sada završava još jedan semestar. Također, budući da se moja supruga bavi pjevanjem, u suradnji s vrsnim Bojanom Pogrmilovićem iz Ansambla narodnih plesova i pjesama Hrvatske LADO upoznaje i hrvatsku tradicijsku baštinu. Zanimljivo joj je s jedne strane ovdje primijeniti ono što zna i s vrsnim stručnjakom svladati neke stvari koje nije znala jer je bila u drugoj sredini.
Ove godine u travnju objavili smo zajedno jednu dvojezičnu slikovnicu za djecu koja se zove „Mili i Titi upoznaju Hrvatsku“, u kojoj jedna djevojčica sa svojom imaginarnom prijateljicom koja je vučedolska golubica zajedno otkrivaju različita mjesta u Hrvatskoj. Sve je to priča u jednom danu, koja je zapravo bila igra. Imali smo seriju predstavljanja u zagrebačkim vrtićima koja se zvala „Igrom kroz knjigu“ i to želimo tijekom idućih mjeseci raditi i u Argentini u školama, vrtićima i u hrvatskim malim školama. Ideja je predstavljanjem slikovnice i održavanjem radionica djecu upoznati s Hrvatskom, naučiti ih par hrvatskih riječi budući da je svako poglavlje koncipirano kao učenje jedne riječi. Namijenjena je vrtićkoj dobi tako da se učenje limitira na osnove. Želimo upoznati djecu s Hrvatskom, da im ona ne bude Kina, nego da im bude druga zemlja u kojoj su oni uvijek dobrodošli i u kojoj se mogu osjećati kao u svojoj zemlji.
– Dvojezična slikovnica za djecu: Matija i Camila, autori teksta, Anita ilustratorica i mala Mila, zajednička inspiracija
Zapravo živite na dva kontinenta, osim privatno (obiteljski) upućeni ste i poslovno na obje zemlje. Koliko često dolazite u Hrvatsku?
Jednom godišnje, uvijek hvatajući semestar Croaticuma. Svaki put dolazim sa suprugom i našom kćeri Milom. Pratimo društvena i kulturna zbivanja i tu i tamo. Mi smo zapravo sebe postavili na jednu točku s koje možemo velikoj količini ljudi pružiti različite usluge koje inače ne bi bile pružene u tome transnacionalnom kontekstu. Počevši od poznavanja Hrvatske, razumijevanja hrvatske kulture, od kulturnih pa do administrativnih običaja, sve to ljudima treba.
Kakvi su Vaši planovi za budućnosti? Vidite li se dugoročno u Argentini ili razmišljate o povratku u Hrvatsku?
Vidjet ćemo kako će se stvari razvijati idućih dvije do tri godine, uključeni smo u jako puno projekata. S jedne strane, ja bih došao već sutra kad bih znao da imam nešto poslovno uhodano ovdje. S druge strane, u stvarima koje radimo tamo osjećamo da smo zaista korisni ljudima. Veliki dio projekata koje smo dobili, dobili smo jer živimo u Argentini. Tamo vrijedimo zajednici jako puno, pitanje je možemo li vrijediti tu jednako toliko u ovome kontekstu.
Na kraju, koliko su projekti Hrvatske matice iseljenika atraktivni za članove hrvatske zajednice u Argentini?
Hrvatska matica iseljenika ima zanimljive programe, no s Argentinom, kao i ostalim prekooceanskim zemljama, udaljenost je velika prepreka. Vi imate programe koji imaju baš ono što nedostaje projektima u Argentini, a to je profesionalnost. Projekti u iseljeništvu su redovito amaterski, u smislu da se provode volonterski. Često ovise o jednoj osobi, koja to vuče svojom karizmom i ovisno o slobodnom vremenu. Kad nema te osobe, stvari ne funkcioniraju.
Bilo bi zanimljivo vidjeti može li HMI svoje programe ponuditi iseljeništvu baš in situ u iseljeništvu? Bilo samostalno, bilo u suradnji s drugim institucijama. Kao dobar primjer navodim lektorat hrvatskoga jezika u Rosariju. Prisutnost profesionalca, odnosno lektorice koja se drage volje uključuje u aktivnosti hrvatske zajednice, jamči višu razinu kvalitete.