INTERVJU Milan Kovač

Milan Kovač, hrvatski političar koji je i danas aktivan u ostvarivanju hrvatskih nacionalnih interesa Foto: Grgur Zucko, Pixsell

 ‘Iz korijena trebamo mijenjati naš odnos prema iseljenoj Hrvatskoj i eliminirati sve zapreke koje stoje na tom putu.’

Razgovarala: Jelena Badovinac Dimitrijević; Foto: Pixsell

Milan Kovač rođen je 1953. u Posušju, diplomirani je ekonomist i jedan od prvih deset osnivača Hrvatske demokratske zajednice. Četiri puta je obnašao dužnost saborskog zastupnika, bio je predsjednik saborskog Odbora za useljeništvo te ministar privatizacije i ministar zadužen za provođenje posebnih odnosa između RH i Federacije BiH i odnosa s BiH. Milan Kovač bio je dragovoljac Domovinskog rata, primio je više puta odlikovanje od predsjednika dr. Franje Tuđmana, a tijekom godina svog djelovanja na visokim državnim funkcijama ostao je zapažen kao čovjek kome su hrvatski nacionalni interesi bili primarni fokus političkog djelovanja. Trenutno obnaša funkciju predsjednika Upravnog vijeća Hrvatske matice iseljenika, a u intervjuu za Maticu govori o djelovanju te najstarije hrvatske institucije koja se bavi iseljeništvom, osvrće se na aktualnu useljeničku politiku, objašnjava važnost potpore hrvatske države Hrvatima u BiH te iz perspektive zamjenika predsjednika Počasnoga bleiburškog voda naglašava zašto je važno vratiti obilježavanje komemoracije na Bleiburškom polju.

Kako vidite budućnost djelovanja novoosnovanog Ministarstva demografije i useljeništva?

Prije 35 godina, kad smo pisali prednacrt programske deklaracije HDZ-a, dr. Franjo Tuđman je rekao: ‘Bez istinske i životne sinergije između domovinske i iseljene hrvatske neće biti moguće ostvariti stoljetni san hrvatskog naroda o samostalnoj i neovisnoj državi. Nije naš krajnji cilj osnovati jednu od mnogih stranaka u RH, nego to mora biti alat za ostvarenje svetog cilja, a to je slobodna i demokratska hrvatska država.’ Tako se i ja danas, nakon 35 godina, usuđujem ponoviti te riječi. Nije cilj samo ispuniti predizborno obećanje i osnovati Ministarstvo demografije i useljeništva, nego to mora biti sredstvo s pomoću kojeg moramo doći do cilja, a to je zaustaviti iseljavanje hrvatske mladosti i omogućiti povratak već iseljenih.

Iseljenički val je i dalje jak. Kako prije svega zaustaviti odlazak Hrvata u inozemstvo?

Da bi se taj val zaustavio, mora se ispuniti nekoliko bitnih pretpostavki. Za početak, treba postići konsenzus u Republici Hrvatskoj političkih stranaka i institucija, kao što su Matica hrvatska, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti te niz drugih obrazovnih institucija, a napose i svih drugih aktera u hrvatskome društvu. Mislim da je to moguće jer je u pitanju opstanak nacije i države, onakve kakvu svi želimo. Na tim osnovama treba izraditi strategiju do najsitnijeg detalja i krenuti sa strogim zaduživanjem svih sudionika u realizaciji postavljenih ciljeva.

Kojim i kakvim konkretnim mjerama bi hrvatska država mogla pokušati vratiti Hrvate koji su se odselili u posljednjih 10 godina, a riječ je mahom o radno sposobnom stanovništvu čija su djeca danas državljani zemlje u koju su otišli, tamo idu u školu i mnogi od njih ne namjeravaju se tako skoro vratiti?

Nisam stručnjak za demografiju, ali usuđujem se dati neke prijedloge. Treba stručno i detaljno proanalizirati uzroke odlaska naših ljudi izvan domovine. Do prije nekoliko godina glavni uzrok odseljavanja je bila nemogućnost zaposlenja, a danas vidimo da taj razlog nije aktualan jer primamo na stotine tisuća stranih radnika. Drugi razlog je, na žalost, i dalje aktualan, a to su niske plaće. No, u posljednje vrijeme omjer plaća u zapadnim zemljama i u Hrvatskoj se mijenja; prema riječima aktualne vlasti vrlo brzo bismo trebali doći do 80 posto dosega plaća i životnog standarda u odnosu na druge europske zemlje koje su sad ispred nas. Uzmemo li u obzir taj trend rasta, što bi onda bio glavni razlog? Po meni je to stambeno zbrinjavanje mladih obitelji. Upravo je Vlada izašla u javnost s podatkom o 50 000 praznih stanova u pojedinim gradovima, a da ne govorimo o mnogobrojnim praznim kućama u Slavoniji, Banovini, Dalmatinskoj zagori i Lici. Rješenje postoji, samo treba čvrsta sinergija svih struktura vlasti, od najviše do najmanje mjesne zajednice u RH.

Ima li Hrvatska potencijala za značajnije ostvarenje useljeničke politike i iz kojih iseljeničkih zemalja bi Hrvati imali najviše interesa doći živjeti u Hrvatsku?

Jedan od glavnih strateških ciljeva je zadržati stabilnost i sigurnost zemlje u ovim turbulentnim vremenima u kojima se našao svijet, posebice Europa. Uz tu sigurnost treba ljudima ponuditi i druge pogodnosti za povratak, kao npr. prilagodbu poreznog sustava – osloboditi ljude pri povratku na nekoliko godina od raznih davanja. To nije trošak, nego dobra investicija za rješavanje gorućeg pitanja – depopulacije hrvatske države i naroda. Nema zemlje na kugli zemaljskoj u kojoj ne žive Hrvati. Koliko vidim, namjera je ponuditi Hrvatima iz Južne Amerike povratak, odnosno onima koji bi se željeli vratiti zbog tamošnjega lošega životnog standarda. Međutim, smatram da to nije rješenje. Rješenje je vratiti Hrvate iz SAD-a, Njemačke i drugih država koji su uspješni gospodarstvenici i omogućit im, bez administrativnih zavrzlama, investiranje u Hrvatsku, uz određene pogodnosti, a oni bi zaposlili one koji još nisu otišli te one koji bi se eventualno vratili.

Upravo se Hrvate u zemljama Latinske Amerike spominje kao najviše zainteresirane za povratak u domovinu. Koliko je to realno i što im u tom smislu Hrvatska može pružiti više od onoga što imaju?

I sam imam rodbinu u Argentini. Stric mi je otišao početkom prošlog stoljeća, ima i djecu i unuke koji su tamo rođeni. Prije nekoliko godina podnijeli su zahtjev za hrvatsko državljanstvo. Jedna od unuka mog strica dobila je početkom ove godine državljanstvo, a njezin sin i sestra još uvijek čekaju. Kad odu u veleposlanstvo i pitaju o čemu se radi, tamo im kažu: ‘Čekajte, bit će.’ Zar takvim postupanjem možemo očekivati brzi povratak bilo koga? Iz korijena trebamo mijenjati naš odnos prema iseljenoj Hrvatskoj i eliminirati sve zapreke koje stoje na tom putu.

Za dobru provedbu useljeničke politike važna je integracija useljenika u domicilno društvo. Je li Hrvatska spremna za prihvaćanje iseljenika od kojih većina ne govori hrvatski jezik, a razlikuju se i drugim društveno-kulturnim običajima i načinom života?

Kad odem u trgovinu, ovdje na Jarunu, za pultom me dočekaju vrlo simpatična Nepalka i Filipinka i bez obzira na to što ne govore hrvatski, vrlo uljudno me usluže i uvijek se nekako uspijemo sporazumjeti. Zašto ne bi i Hrvat koji možda ne zna hrvatski mogao raditi na takvim mjestima i usput učiti hrvatski jezik. Naši ljudi se brzo integriraju bilo gdje u svijetu, a kako onda to ne bi mogli u svojoj matičnoj domovini.

Što mislite o promjeni zakonske odredbe Ustava RH iz 2010. kojom se izbor zastupnika za Hrvatski sabor smanjio s 12 mandata na 3 za Hrvate izvan RH? Bi li promjena na više zastupnika utjecala na useljeničku politiku?

Najveća nepravda za iseljenu Hrvatsku napravljena je upravo te 2010. godine prilikom promjene Ustava, gdje se nekom čudnom trgovinom političkih aktera u Saboru smanjio broj zastupnika za iseljenu Hrvatsku s 12 na 3 zastupnika. Da bi se vratilo povjerenje koje je tada narušeno, treba promijeniti Ustav RH, a preduvjet je konsenzus o kojem sam govorio na početku. Važno je promijeniti tu sramotnu odredbu i izjednačiti broj mandata za 11. izbornu jedinicu s ostalim izbornim jedinicama u Republici Hrvatskoj, što podrazumijeva 14 zastupnika. Kad uzmemo u obzir da više od 300 000 Hrvata koji žive izvan Republike Hrvatske ima hrvatsko državljanstvo, onda oni imaju pravo birati i biti birani. Da bi se to ostvarilo, potrebno je uvesti dopisno glasovanje kao što je to danas izborni standard u mnogim demokratskim državama.

Kao bivši ministar za odnose s Federacijom i BiH, kako ocjenjujete trenutni status Hrvata u BiH?

Dok sam bio ministar te 1999. godine za BiH, Hrvati su imali jasnu i nedvosmislenu podršku Hrvatske u svakom pogledu. Washingtonski i Daytonski sporazumi provodili su se bez većih tenzija i nesporazuma. Nakon 2000. započele su učestale promjene Daytonskog sporazuma i to svaki put na štetu hrvatskoga naroda u BiH. To je trajalo sve do dolaska aktualne vlasti u Republici Hrvatskoj, koja je odlično stala u zaštitu konstitutivnosti i ravnopravnosti Hrvata u BiH. I međunarodna zajednica je shvatila da su Hrvati jedini kohezijski faktor u očuvanju cjelovitosti BiH te da su jedina brana protiv bošnjačkog unitarizma i srpskog separatizma. Budući da znamo da su Hrvati u BiH najveći stradalnici Domovinskog rata, čiji je broj dvostruko smanjen u odnosu na prijeratni, treba svim silama nastojati, kako sa strane hrvatske vlade, tako i međunarodne zajednice, da BiH što prije uđe u Europsku uniju i druge euroatlantske saveze jer je to jedini način da se razriješi taj gordijski čvor i uspostavi trajni mir. To je osnovni preduvjet da hrvatski narod ostane u BiH, a posebno molim Boga da što prije uđu u schengenski prostor kako bi se uklonile granične rampe između BiH, Hrvatske i zapadne Europe.

Rodom ste iz Posušja, samo jednom u nizu gradova u BiH iz kojeg se već desetljećima iseljavaju Hrvati. Brojne kuće stoje prazne i zaključane, vlasnici žive u inozemstvu. Kako se osjećate kad dođete u svoj kraj?

U eri iseljavanja hrvatske mladosti, kako iz Hrvatske tako i iz BiH, mogu reći da je moje Posušje iznimka jer se broj stanovnika nije smanjio u odnosu na prijeratno doba. Napravljeno je jako puno što se tiče gospodarstva i otvaranja novih radnih mjesta. Mlade obitelji su ostale i danas je Posušje jedna od najmlađih općina ne samo u BiH, nego i cijeloj Europi po dobi stanovnika.

Nedavno ste obilježili 79. obljetnicu bleiburške tragedije i križnog puta hrvatskog naroda u svibnju 1945. godine. Vi ste zamjenik predsjednika Počasnoga bleiburškog voda (PBV). Kakva je to udruga i koji su joj osnovni zadaci?

PBV je osnovan 1951. godine kao građanska inicijativa s ciljem očuvanja uspomene na žrtve bleiburške tragedije i Križnog puta hrvatskog naroda, uglavnom priređivanjem komemoracija. U tu svrhu PBV je 1965./1966. kupio dvije tisuće četvornih metara zemlje na Bleiburškom polju. Također, PBV je podigao nekoliko spomen-obilježja na lokacijama većih stratišta u austrijskoj pokrajini Koruškoj. Godine 1982. PBV je preimenovan u Hrvatsko kulturno društvo Bleiburg (HKDB) te se registrirao kao građanska udruga. Napokon, 2004. godine održan je obnoviteljski sabor udruge na kojem joj je vraćen izvorni naziv – Počasni bleiburški vod. PBV surađuje s Hrvatskim saborom od 1995. godine, a s Hrvatskom biskupskom konferencijom od 2003. Kad je 2004. osnovano Predstavništvo PBV-a u Republici Hrvatskoj, PBV je dobio zadatak koordiniranja središnje komemoracije na Bleiburškom polju s Hrvatskim saborom kao pokroviteljem komemoracije i Hrvatskom biskupskom konferencijom kao suorganizatorom komemoracije u liturgijskom dijelu. Od tada komemoraciji nazoče najviši hrvatski državni dužnosnici, a svetu misu predvodi jedan od hrvatski biskupa. To znači da se komemoracija održava na najvišoj nacionalnoj razini. Iznimka je, što se tiče političkih struktura, razdoblje od 2012. do 2014. godine kad je vladajuća neokomunistička koalicija u Hrvatskoj bila ukinula pokroviteljstvo nad bleiburškom komemoracijom.

U međuvremenu je PBV uz financijsku pomoć hrvatske države te donacija iz Bosne i Hercegovine i hrvatskog iseljeništva obnovio i dogradio spomenik te kupio dodatnih 28.000 četvornih metara zemljišta na Bleiburškom polju.

S kakvim se problemima suočavate i zašto je prekinuto obilježavanje komemoracije na Bleiburškom polju?

U Austriji su veći problemi započeli 2016. godine nakon što je stranka Zelenih u koaliciji sa Socijaldemokratima ušla u strukture pokrajinskih vlasti u Koruškoj. Treba znati da su vodeći političari stranke Zelenih u Koruškoj izrazito lijevo orijentirani te da je riječ o potomcima koruških partizana i komunista, od kojih su mnogi bili suradnici jugoslavenske Udbe. Problemi su kulminirali nakon što je stranka Zelenih 2019. godine postala koalicijski partner narodnjaka/demokršćana na saveznoj razini u Beču. Tada je i Katolička crkva u Koruškoj, odnosno biskupija Gurk Klagenfurt pod vodstvom tadašnjega biskupijskog administratora Engelberta Guggenbergera, potpala pod njihov utjecaj i na temelju izmišljenih dokaza zauzela negativan stav prema bleiburškoj komemoraciji. Na inicijativu čelnika iz stranke Zelenih austrijske vlasti započele su niz represivnih aktivnosti protiv PBV-a. Najprije je u austrijskom Parlamentu na temelju izmišljenih podataka i manipulativnih premisa izglasana Rezolucija kojom su stvorene pretpostavke za zabranu komemoracije na Bleiburškom polju. Međutim, dvogodišnje mjere suzbijanja širenja koronavirusa onemogućile su njezino održavanje, a onda nam je zakulisnim igrama oduzeto cjelokupno zemljište na Bleiburškom polju, pa zbog tog razloga nije bilo moguće priređivati komemoracije. Na kraju su austrijske vlasti donijele odluku o uklanjanju povijesnoga hrvatskoga grba s prvim bijelim poljem s bleiburškog spomenika.

PBV je u sva tri slučaja pokrenuo upravno-sudske sporove. Jedan smo već dobili te je pravomoćnom sudskom presudom zemljište na Bleiburškom polju vraćeno u vlasništvo PBV-a. Upravo očekujemo uknjižbu „jedan kroz jedan“ u gruntovnici u Bleiburgu.

Drugi postupak, vezano uz povratak hrvatskoga grba na bleiburški spomenik, odnosno rasprava u prvom stupnju, nedavno je završen te bismo sljedećih dana trebali saznati sudsku odluku. O njoj će ovisiti naši daljnji postupci.

Treći postupak je još u pripremi, a odnosi se na tužbu pred Ustavnim sudom Austrije za opoziv spomenute Rezolucije. Tu tužbu planiramo aktivirati nakon pravomoćnosti presude u slučaju grba. Posebice u ovom slučaju očekujemo pomoć države, jer je u toj Rezoluciji komemoracija na Bleiburškom polju proglašena „najvećim neofašističkim skupom u Europi“, čime su teško oklevetani Hrvatski sabor i Hrvatska biskupska konferencija kao pokrovitelji i suorganizatori te komemoracije.

Predsjednik ste Upravnog odbora Hrvatske matice iseljenika u drugome mandatu. Kako vidite budući rad najstarije hrvatske institucije koja se bavi Hrvatima u iseljeništvu i zbog čega upravo Matica ima jedinstvenu ulogu u očuvanju hrvatskog identiteta u iseljeništvu?

Hrvatska matica iseljenika je zlatna institucija koja se više od 70 godina bavi hrvatskim iseljeništvom, a svojim brojnim programima nudi jedinstvenu poveznicu Hrvata diljem svijeta s domovinom. Ona, uz katoličke misije, vodi brigu o svom narodu i ostvaruje svoju najvažniju misiju – čuva hrvatski identitet među iseljeničkim naraštajima. Kao predsjednik Upravnog vijeća HMI-ja u drugome mandatu mogu reći da smo sve odluke na Upravnom vijeću donijeli konsenzusom, što jasno govori da zajednički ostvarujemo misiju koju ova institucija ima. Htio bih zahvaliti ostalim članovima Upravnog vijeća – Đuri Vidmaroviću, Vjekoslavu Jeleču i Hrvoju Hitrecu na dobroj suradnji posljednjih godina, također i Ladi Kanajet Šimić te Ivani Rori kao predstavnicima Matice u Vijeću i naglasiti jako dobru poslovnu sinergiju Upravnog vijeća s ravnateljem HMI-ja Mijom Marićem te zamjenikom ravnatelja Ivanom Tepešem, kao i svim ostalim djelatnicima Matice koji kvalitetno i srčano iznose više od 60 programa predviđenih godišnjim planom rada. Želim na kraju naglasiti važnost rada Hrvatske matice iseljenika u ukupnoj politici Republike Hrvatske prema Hrvatima izvan domovine. Njezina vrijednost je neprocjenjiva, a to najbolje dokazuju projekti od kojih mnogi traju desetljećima. Budućnost rada Hrvatske matice iseljenika treba biti u užem fokusu aktualne i buduće Vlade jer, kao što vidimo, Hrvati izvan domovine iznimno su važan demografski, diplomatski i gospodarski faktor hrvatske države. 

Podijeli ovaj članak
Skip to content