Intervju: Mariana Rudan; Razgovarala: Snježana Radoš; Fotografije: Ustupljene fotografije
Film „Unspoken“ ili u prijevodu „Neizrečeno“ premijerno je prikazan u Sydneyu, 21. siječnja 2024. na Flickerfestu, najznačajnijem festivalu kratkog filma u Australiji. U filmu od 20-ak minuta ispričana je priča prve generacije hrvatskih i(u)seljenika u Australiji tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Radnja filma prati obitelj Netich iz Sydneya progovarajući o pitanjima identiteta useljenika i dominantnog osjećaja rastrgnutosti između kulturnog identiteta kojem pripadaju rođenjem i nove sredine u koju se tek trebalo uklopiti, ali i o načinu na koji su tih godina Hrvati prikazivani u australskim medijima. O prvome filmu, koliko nam je poznato, koji je snimljen o hrvatskim iseljenicima u Australiji razgovarali smo s Marianom Rudan, koscenaristicom, koproducenticom i glumicom filma „Unspoken“.
1. Kako je došlo do ideje za snimanje filma i Vašeg angažmana? Je li ova filmska priča temeljena na stvarnim likovima i događajima?
Početkom 2020. godine odlučila sam svoje radno iskustvo i koncentraciju usmjeriti na kreativne projekte. Nakon dugogodišnjeg rada u novinarstvu i odnosima s javnošću, počela sam pisati pjesme i fikcijsku knjigu. Tri mjeseca poslije zatvoren je cijeli svijet zbog pandemije koronavirusa i tada se veliki broj kreativaca odlučio pisati. Među njima je i mlada glumica hrvatskog podrijetla Katerina Dominis, koja je napisala scenarij za kratki film inspiriran svojom obiteljskom iseljeničkom, odnosno useljeničkom pričom. Tražila je nekoga da glumi ulogu majke i tako smo se upoznale. Iako ne govori i ne razumije hrvatski, Katerina je žarko željela snimiti film na hrvatskome i engleskome jeziku.
Na prvu me projekt oduševio i odmah smo imale jako dobar feeling, baš kao prava majka i kći (kao naše uloge u filmu). No, isto sam tako bila svjesna da je tu filmsku priču trebalo doraditi i dramaturški obogatiti kako bi ona blistala na velikom ekranu. Kako se radnja filma događa kasnih sedamdesetih godina, kao svjedok vremena u Katerinin originalni scenarij dodala sam političku dimenziju budući da sam rođena 1974. godine.
Naš film je zapravo izmišljena priča, ali temeljena na istinitim događajima.
2. Na filmu je radilo dosta zvučnih imena. Kako ste birali glumačku postavu?
Moj stari prijatelj Denson Baker, kinematograf u Londonu, preporučio mi je poznatog redatelja i glumca Damiana Walshea-Howlinga za naš film. Čim sam Damianu ispričala naš scenarij i objasnila kako je naš kratki film samo mali prozor u mnogo veći svijet, on nas je molio da bude dio naše ekipe. Damian Walshe-Howling režirao je film, dok su glavni glumci Katerina Dominis koja glumi studenticu Marinu Netich i njezin studentski kolega Matt Alexander koji glumi njezina mladića u filmu. Katerina je angažirala i Maxa Mayera-Raymenta, a Toma Wilsona, talentiranoga australskoga glumca koji u filmu glumi Vinka, Marinina brata, angažirao je Damian kao i sve ostale glumce osim poznatoga hrvatskoga glumca Gorana Grgića koji glumi oca Josipa Neticha. Gorana sam upoznala preko naše veleposlanice kada je došao u Sydney kao specijalni gost Hrvatskoga filmskog festivala. Odmah smo svi znali da ga moramo na bilo koji način uključiti u naš film i sretni smo da se to i ostvarilo.
3. Poznati ste kao bivša dugogodišnja voditeljica na nacionalnoj televiziji SBS i priviknuti ste na kamere, no na filmu se osim koscenaristice i koproducentice pojavljujete i kao glumica? Koliko je bilo izazovno snaći se u novim ulogama?
Da, to ste dobro rekli. Iako nisam nikada glumila, imala sam veliko iskustvo pred kamerama. Rekla bih da mi je to puno pomoglo, iako moram priznati da sam se puno slobodnije osjećala kao glumica nego voditeljica. Vjerujem da je to zato što sam baš osobno i emotivno doživjela osjećaj majke u ulozi, i to majke hrvatskog podrijetla. Možda i zbog toga što sam i ja majka i što sam uz ovu priču proživjela život svoje majke i njezine osjećaje baš u tim godinama kada sam ja bila dijete.
4. Kako je Vaše osobno iskustvo djeteta hrvatskog iseljenika utjecalo na stvaranje filma?
Ovaj film temeljen je na Katerininu iskustvu iz djetinjstva, ali isto tako i na mome. Ja sam detaljnije znala što se događalo hrvatskoj zajednici u tim godinama i osobno sam znala priču o „hrvatskoj šestorci“. Moj tata je te ljude znao, i mi smo kao zajednica dobro znali što je značilo biti Hrvat sedamdesetih godina. Katerina je drukčije to doživjela, naravno jer je dvadeset godina mlađa od mene. Njezin doživljaj vidi se u glavnoj ulozi studentice Marine, djevojke koja odbija svoju kulturu i ne želi govoriti hrvatski s roditeljima. S druge strane, ja sam odgojena sedamdesetih godina kada su djeca hrvatskih iseljenika govorila hrvatski s roditeljima, bili ponosni na svoje korijene, kulturu i učili hrvatski jezik u školama jedan dan u tjednu. Stoga je i njezino i moje iseljeničko iskustvo imalo utjecaja na stvaranje filma.
5. Film je premijerno prikazan na Flickerfestu, najznačajnijem festivalu kratkog filma u Australiji. Kakve su reakcije australske javnosti na film i hrvatske zajednice u Australiji?
Zanimljivo je bilo vidjeti reakciju australske publike. U prvom redu zahvaljujući istodobnoj istinitoj priči o „hrvatskoj šestorci“ koja je ponovno ušla u fokus javnosti nakon što je australsko tužiteljstvo prošlog mjeseca otvorilo novu istragu. Dobili smo cijelu stranicu u najpoznatijim nacionalnim novinama u Australiji par dana prije premijere filma pa su sve karte za premijeru bile rasprodane. Ljudi su bili uvučeni u taj svijet i preplavljeni emocijama. Mnogi su, nakon što su pogledali film, rekli kako nisu znali istinitu priču i da sada jedva čekaju vidjeti kako će se proces razvijati. Također, Australci uopće nisu svjesni istinite priče koja je inspirirala film, a Hrvati koji su upoznati s pričom i znaju što smo sve prošli kao hrvatski useljenici u Australiji pohvalili su nas što smo napokon prenijeli priču na filmsko platno.
6. Koju poruku ste željeli prenijeti gledateljima filma, posebno u svjetlu aktualnog pokretanja nove istrage australskog tužiteljstva o presudi iz 1981. godine tzv. „hrvatskoj šestorci“?
Mislim da je ovdje važno napomenuti da naša priča nije politička, ona je humanitarna. Ono što vidite u ovom filmu je kako je izgledala jedna obitelj pogođena predrasudama koje su u to vrijeme postojale prema određenoj kulturnoj zajednici. U ovom slučaju to je bila naša hrvatska zajednica u Australiji, ali ova priča ima univerzalni sadržaj i danas bi ta zajednica mogla biti bilo koja druga. Htjeli smo podijeliti našu verziju jer je bila važna za bolje razumijevanje što su Hrvati u Australiji doživljavali i osjećali u to vrijeme.
7. Mislite li da će „Unspoken“ pridonijeti širem razumijevanju i prepoznavanju doprinosa hrvatskih iseljenika australskom društvu?
Svakako. Bilo je dirljivo čuti različite priče ljudi koji su do sada pogledali film i kako su svatko na svoj način doživjeli razne scene u filmu iz vlastitoga iskustva.
8. Kada možemo očekivati prikazivanje filma u Hrvatskoj?
Ako sve bude išlo prema planu, nadamo se da ćemo do kraja ove godine ili početkom sljedeće organizirati prikazivanje filma u Hrvatskoj.
9. Financijska sredstva za film dala je i država Hrvatska. Koliko je važna potpora domovine u očuvanju identiteta, kulturne povezanosti i u izazovima s kojima se suočavaju iseljenici?
Opet preko naše drage veleposlanice Betty Pavelich i preko moje prijateljice Jasne Novak Milić sa Sveučilišta Macquarie saznala sam da bismo mogli dobiti financijsku pomoć od hrvatske države za naš film. Predali smo potrebnu dokumentaciju i dobili financijska sredstva. Iskreno, mogu reći da bez potpore Vlade RH i potpore naše veleposlanice ovaj film ne bi bio snimljen. Bila je to ključna pomoć na kojoj smo iskreno zahvalni.
10. Iako nije vezano uz film, nedavno ste boravili u Hrvatskoj kao gost predavač u sklopu Erasmus+ programa. S obzirom na to da ste svestrani, planirate li nove aktivnosti koje pridonose povezivanju hrvatskog iseljeništva s domovinom?
Bila sam počašćena pozivom Adriana Belje da predajem u sklopu Erasmus programa i zaista sam zahvalna za tu priliku. Time mi se otvorio novi svijet koji je pokazao da dijeljenje radnog iskustva između Australije i Hrvatske ne samo da je moguće, nego je i vrlo ugodno i korisno. Od tada aktivno smišljam nove projekte. Kako kažu – pratite ovaj prostor.
„HRVATSKA ŠESTORICA“
Grupa Hrvata poznata kao „hrvatska šestorica“ ponovno je ušla u fokus javnosti nakon što je nedavno australsko tužiteljstvo otvorilo novu istragu. Naime, svjedočenje ključnog svjedoka i postupci korumpiranog policajca Novoga Južnog Walesa ispitat će se tijekom istrage o osudama za terorističku zavjeru iz 1981. godine. U sudskoj istrazi ispitat će se mogućnost da je krunski svjedok Vico Virkez radio za jugoslavensku obavještajnu službu Udbu. Također će se ispitati postupci policije, uključujući one osuđenog ubojice Rogera Rogersona, koji je pomogao u uhićenjima Hrvata.
„Hrvatska šestorica“ koju čine Maksimilijan Bebić, Mile Nekić, Vjekoslav Brajković, Anton Zvirotić te braća Ilija Kokotović i Josip Kokotović osuđena je 17. veljače 1981. na 15 godina zatvora za zavjeru, odnosno za bombaški napad na dvije putničke agencije u Sydneyu, srpski društveni klub, elizabetinsko kazalište u Newtownu i gradske vodovodne cijevi. Pušteni su nakon što su odslužili sedam ili osam godina kazne, iako nije bilo jasno kada i zašto se to točno dogodilo, prema ranijoj presudi kojom je naložena istraga.
Prilikom nedavnog posjeta Australiji hrvatski ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman izjavio je: „Hrvati još uvijek nose ožiljke koji su nam naneseni pod komunističkom Jugoslavijom zbog naše težnje za slobodom, povijesnim hrvatskim identitetom ili prakticiranjem vjere, čak i izvan naših granica. To je dio razloga zašto pozorno pratimo slučaj ‘hrvatske šestorice’ ovdje u Sydneyu.“
