Piše: Marijan Lipovac
Među hrvatskim velikaškim obiteljima nakon Zrinskih i Frankopana najistaknutije mjesto pripada Draškovićima s obzirom na njihovo bogatstvo, moć i ulogu koju su imali u hrvatskoj povijesti. Osim što su u posjedu imali Trakošćan, po mnogima najljepši hrvatski dvorac, kao i najveći hrvatski dvorac Klenovnik, Draškovići su Hrvatskoj dali brojne vojskovođe, četiri bana, jednoga zagrebačkog biskupa i kasnijeg kardinala, a iz njihovih redova je bio i jedini ugarski palatin (položaj sličan banu u Hrvatskoj) koji je po narodnosti bio Hrvat. Za uspon obitelji na političkoj i društvenoj ljestvici zaslužan je Juraj II. Drašković, značajna osoba hrvatske povijesti, i političke i crkvene, budući da je od 1563. do 1578. bio zagrebački biskup, potkraj života postao je i kardinal, a od 1567. do 1578. bio je i hrvatski ban. Iako je riječ o jednom od najuglednijih i najutjecajnijih ljudi Europe svoga vremena, kao i o mnogim hrvatskim velikanima i o njemu se u široj javnosti zna premalo, štoviše, vrednuje ga se pogrešno i jednostrano. Naime, u povijesti se najviše pamti kao negativac zbog uloge koju je imao u gušenju Seljačke bune 1573. godine.
Ove godine navršava se 500. godišnjica rođenja Jurja Draškovića i taj jubilej prilika je da se njegov život i djelovanje ponovno sagleda i prezentira javnosti te da se, ne bježeći od nepopularne uloge koju je 1573. bio prisiljen odigrati, ipak u prvi plan stave njegove zasluge na političkom, crkvenom i kulturnom području. U dvorcu Trakošćan do 30. svibnja traje izložba Juraj II. Drašković – 500 godina, a ovaj velikan je i tema predavanja, okruglih stolova i novinskih članaka. Nije pretjerano reći da je upravo Juraj Drašković zaslužan za učvršćenje katoličkog identiteta u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, pa i za širenje hrvatskog imena u te krajeve koji su se i u 16. stoljeću još uvijek nazivali Slavonijom.
POTJEČU IZ PLEMENA KRŠELACA
O podrijetlu Draškovića nema točnih podataka, no pretpostavlja se da potječu iz starohrvatskog plemena Kršelaca. Kao njezin začetnik navodi se Ivan (umro 1232.) koji je navodno sudjelovao u križarskom pohodu kralja Andrije II. i kao vojni zapovjednik se istaknuo u bitkama za Damask. Pravi začetnik velikaške loze obitelji Drašković bio je Bartol, koji je imao dvorac i posjede u Bilini kraj Knina. Bartol je sudjelovao i na Hrvatskom saboru u Cetingradu 1527. kada je Ferdinand Habsburški izabran za hrvatskog kralja, a zbog osmanlijske opasnosti napustio je stare obiteljske posjede te se s obitelji preselio na prostor Hrvatskog zagorja, točnije na posjede obitelji Keglević. U zbjegu su se uz Bartola i njegovu suprugu Anu, iz velikaške obitelji Utišinović, kao mala djeca našli i njihovi sinovi Juraj, Ivan i Gašpar te kći Barbara. O djetinjstvu Jurja Draškovića nema podataka sve do 1538. kad mu je umro otac, no tradicionalno se smatra da je rođen 5. veljače 1525. u Bilini. Nakon Bartolove smrti brigu o njegovoj djeci preuzeo je njihov ujak velikovaradinski biskup (kasnije i kardinal) Juraj Utišinović, moćna osoba Ugarske toga vremena. Bio je savjetnik erdeljskog vojvode Ivana Zapolje kojeg je 1526., nasuprot Ferdinandu, za kralja izabralo ugarsko i slavonsko plemstvo pa je između dvojice vladara i njihovih pristaša izbio građanski rat koji je potrajao do 1538. godine. Utišinovićevom zaslugom sklopljen je mir prema kojem je Ferdinand priznat za kralja u Ugarskoj, Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, a Zapolji je preostala vlast u Erdelju. Nakon smrti 1540. naslijedio ga je maloljetni sin Ivan Sigismund pa je Erdeljom kao namjesnik vladao Utišinović. Nećaka Jurja poslao je na studij u Krakov, gdje je boravio do 1547. godine. Od 1547. do 1549. Juraj Drašković studirao je filozofiju na sveučilištu u Beču gdje je zapisan kao „Croata, baccalarius cracoviensis“, a zatim je neko vrijeme predavao astronomiju.
NIJE STUDIRAO TEOLOGIJU
Za boravka u Krakovu i Beču upoznao je glavna duhovna kretanja toga vremena – humanizam i protestantizam, no za njegovo daljnje životno usmjerenje presudan je bio strogo katolički duh tih sveučilišta te iako nije studirao teologiju, u konačnici se odlučio za svećeničko zvanje. No nije poznato kada je i gdje zaređen. Već 1550. spominje se kao arhiđakon i kanonik Velikovaradinskog kaptola, a te položaje očito je dobio zahvaljujući ujaku kao velikovaradinskom biskupu. Iste godine Drašković je upisao studij prava u Padovi i već 1551. objavio rad kojim pobija teze Jeana Calvina o euharistiji, vrlo žestoko i nepomirljivo. Djelo je posvetio ujaku Utišinoviću koji je iste godine imenovan kardinalom, ali i pogubljen po nalogu Ferdinanda Habsburškog zbog navodne suradnje s Osmanlijama. Njegovom smrću Drašković je izgubio moćnog zaštitnika, ali našao je novoga, ostrogonskog nadbiskupa Nikolu Olaha koji je od 1543. do 1548. bio zagrebački biskup. Olah je ujedno bio i kancelar Ferdinanda Habsburškog čije povjerenje je stekao i Juraj Drašković, premda je bio nećak njegova protivnika Utišinovića. Spomenuti Draškovićev rad protiv Calvinova učenja donio mu je glas stručnjaka za kalvinizam pa ga je 1552. Nikola Olah poslao u Debrecin kako bi ga izvijestio o širenju kalvinizma u tom dijelu Ugarske. Draškovićev karijerni uspon vidljiv je u imenovanju kraljevskim tajnikom, no važnije od toga, 1553. potvrđeno mu je plemstvo, kao i njegovoj braći Ivanu i Gašparu. Drašković je pratio Nikolu Olaha u državnim poslovima i postao dobro upućen u politiku i kraljeve odluke. Uspon u crkvenoj hijerarhiji označilo je imenovanje za prepošta (predstojnika kanoničkog zbora) u Jasovu 1553., a 1555. u Požunu. Te je godine Drašković bio u Ferdinandovoj pratnji na njemačkom saboru u Augsburgu gdje su izjednačena prava katolika i protestanata, odnosno njemačkim knezovima priznato je pravo da izaberu vjeru koja bi obvezivala i njihove podanike. To je povoljno utjecalo i na smirivanje prilika u Ugarsko-hrvatskom kraljevstvu gdje je dio velikaša također pristao uz protestantizam. Novi uspon u Draškovićevoj karijeri bilo je Ferdinandovo imenovanje biskupom u Pečuhu 1557., što je 1560. potvrdio i papa Pio IV. No veći dio Pečuške biskupije bio je pod Osmanlijama pa Drašković nije ni otišao u Pečuh. Kada je Pio IV. 1560. sazvao treće zasjedanje Tridentskog koncila, Drašković je postao jedan od trojice Ferdinandovih izaslanika. Polagao je velike nade u vjersko jedinstvo Crkve i Europe radi boljeg suprotstavljanja osmanskoj najezdi kojoj su najviše bile izložene Hrvatska i Ugarska. Obuzet jedinstvom Crkve, Drašković je preveo na mađarski djelo svetog Vinka Lerinskog i objavio ga u Beču 1561. pod naslovom Vrlo lijepa knjiga o drevnosti i istinitosti kršćanske vjere protiv svih hereza.
ZAUZIMAO SE ZA REFORMU CRKVE
Od siječnja 1562. do prosinca 1563. Drašković je boravio na Tridentskom koncilu i svojim se doprinosom kao vrstan govornik i teolog svrstao među njegove najzaslužnije sudionike. Zauzimao se za cjelovitu reformu Crkve, pomirljivost i ekumenizam, slobodu izražavanja te blagost prema onima koji drukčije misle. No kada je bio u pitanju katolički nauk, pokazivao je nepopustljivost. U studenome 1563. u Tridentu ga je zateklo imenovanje zagrebačkim biskupom. Koncil je mjesec dana kasnije završio, a Drašković je bio među potpisnicima njegovih zaključaka u kojima je kao nacionalnost upisao Croatus. Kao zagrebački biskup vratio se u domovinu i odmah počeo provoditi reforme u skladu s odredbama Tridentskog koncila kojima je cilj bio učvrstiti katoličku vjeru nasuprot širenju protestantizma, prije svega jačanjem liturgijskog i pastoralnog života. Drašković je često posjećivao svoje župe i držao propovijedi, a održao je čak tri biskupijske sinode. Na sinodi 1566. bilo je više od 200 svećenika i na njoj su proglašeni zaključci Tridentskog koncila. Druga sinoda iz 1570. zanimljiva je jer se na njezinu otvorenju u zagrebačkoj katedrali služila misa na staroslavenskom jeziku, što je znak nazočnosti glagoljaša u Zagrebačkoj biskupiji, a zaključci sinode pisani su na latinskom i hrvatskom, i to na latinici, glagoljici i bosančici. Jedan od zaključaka bila je obveza o osnivanju škola uz svaku župnu crkvu, a svećenicima je propisano ćudoredno ponašanje.
U ZAGREBU JE OTVORIO SJEMENIŠTE
Na sinodi 1574. glavna tema bilo je suzbijanje širenja luteranizma i kalvinizma pa su iz klera isključeni svećenici koji su pristali uz reformaciju ili vodili nepriličan život. Tih je godina Drašković u Zagrebu otvorio sjemenište. Dio protureformacije bilo je i uništavanje i spaljivanje protestantskih knjiga koje su bile vrlo primamljive jer su bile tiskane na hrvatskome, no trebalo je odgovoriti istom mjerom – izdavanjem katoličkih knjiga na hrvatskome. Svjestan toga, biskup Drašković oko sebe je okupio obrazovane ljude i poticao ih na pisanje i tiskanje katekizama, knjiga propovijedi, molitvenika, lekcionara i povijesnih djela, kako bi se na taj način oživjela katolička pobožnost, obnovio moralni kršćanski život, ali i razvila opća pismenost. Jedan od najvažnijih pripadnika kulturnoga kruga oko Draškovića bio je kanonik Antun Vramec, autor prvih poznatih djela u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Na kajkavskome hrvatskom objavio je 1578. povijesno djelo Kronika vezda znovich zpravliena, a 1586. knjigu komentara i propovijedi Postila na vsze leto. Draškovićev rad bio je zapažen i u Rimu pa je 1573. imenovan kaločkim nadbiskupom. No to je bila uglavnom počasna titula jer je taj ugarski grad bio pod osmanskom vlašću pa je Drašković i dalje, sve do 1578., nastavio obavljati službu zagrebačkog biskupa.
Istodobno je bio i hrvatski ban, i to od 1567. do 1572. zajedno s Franjom Frankapanom Slunjskim, zatim do 1574. sam, a od 1574. do 1578. zajedno s Gašparom Alapićem. Imenovanje Jurja Draškovića banom imat će dalekosežne posljedice za njegovu obitelj. Naime, car i kralj Maksimilijan II. mu je 1569., zbog neisplaćenih banskih plaća, dao na korištenje dvorac Trakošćan s pripadajućim vlastelinstvom. Juraj je međutim poželio Trakošćan dobiti u trajno vlasništvo, u čemu ga je, zbog njegovih zasluga, 1571. podupro i Hrvatski sabor, da bi 1584. Trakošćan ušao u trajno vlasništvo obitelji Drašković te kao najznačajniji posjed ujedno postao titularni dvorac, čime je identitet obitelji Drašković, preko pridjevka „trakošćanski“ ostao trajno vezan uz ovaj zagorski dvorac. Juraj kao biskup nije imao djece, kao ni brat Ivan koji je poginuo relativno mlad, pa svi kasniji Draškovići potječu od Gašpara.
USPIO JE SPRIJEČITI POBUNE
Velik dio napora bana Jurja Draškovića odnosio se na obranu Hrvatske od Osmanlija, no suočio se i s nezadovoljstvima seljaka koji su zahtijevali smanjenje nameta te je kao dobar diplomat uspio spriječiti pobune prije nego što su eskalirale. No Maksimilijana II. upozorio je da bi mogla izbiti veća buna na Susedgradsko-stubičkom vlastelinstvu, što se i dogodilo. Kao što je poznato, ona je skršena u Bitci kod Stubice 9. rujna 1573., kad je seljačku vojsku porazila banska vojska na čelu s podbanom Gašparom Alapićem koju je poslao ban Drašković. No prema mišljenju povjesničarke Nade Klaić, mudro je postupio jer bi u protivnom gušenje bune obavila carska vojska pa bi obračun s pobunjenim seljacima bio još krvaviji, a oslabio bi položaj hrvatskog bana i Sabora u odnosu na Beč. Sačuvan je nacrt pisma bana Draškovića Maksimilijanu II. napisan 11. veljače 1573. kojim traži dopuštenje za izvršenje kazne nad Matijom Gupcem krunjenjem željeznom i užarenom krunom, što je bilo dovoljno da se Draškovića proglasi Gupčevim krvnikom pa i da se njegova krivnja, sve do danas, pokušava nametnuti cijeloj Katoličkoj crkvi. Manje je, međutim, poznato da je u povodu 400. godišnjice Seljačke bune Draškovićev nasljednik, zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić izrazio žaljenje zbog postupaka svog prethodnika. Na zadušnici koju je 1973. služio u zagrebačkoj katedrali za Matiju Gupca i njegove suborce Kuharić je rekao: „Kao nasljednik na zagrebačkoj biskupskoj stolici biskupa Jurja Draškovića, koji je tada bio i hrvatski ban te kao takav i čuvar poretka i sudac poraženima, smatram svojom povijesnom dužnošću da ovom prigodom izrazim svoju žalost i žaljenje što nam povijest nije zapisala drugačiji postupak bana koji bi bio više u skladu sa savješću jednog biskupa. To je povijesni primjer kako su duhovni poglavari bili to manje slobodni za službu branitelja pogođenih nepravdom što su više bili stopljeni sa zemaljskim silama ili su čak bili vršioci zemaljske vlasti.“ Inače, Drašković je odugovlačio s izvršenjem smrtne kazne nad Gupčevim suborcima, među njima i nad zapovjednikom seljačke vojske Ilijom Gregorićem, a u nekoliko je navrata tražio da ga se oslobodi banske dužnosti, što se dogodilo 1578. kada je oslobođen i dužnosti zagrebačkog biskupa te imenovan za biskupa u Győru u zapadnoj Ugarskoj.
1585. VRHUNAC CRKVENE KARIJERE
I ondje je nastavio s aktivnom provedbom protureformacije pa je u biskupiju doveo isusovce, a zaslužan je i za očuvanje hrvatskog i katoličkog identiteta Hrvata izbjeglih u taj dio Ugarske od kojih će kasnije nastati gradišćanski Hrvati. Kako bi se obranili od protestanata, Hrvati su tražili da im se odobri služenje mise na staroslavenskom jeziku, u čemu im je Drašković pomogao osiguravši dolazak glagoljaških svećenika iz Hrvatske. Juraj Drašković doživio je 1585. vrhunac crkvene karijere – papa Siksto V. imenovao ga je kardinalom, a 1586. i političke karijere – car i kralj Rudolf II. imenovao ga je svojim namjesnikom za Ugarsku. Kardinal Drašković odlučio je poći u Rim zahvaliti papi na imenovanju, no na putovanju se razbolio i umro u Beču 31. siječnja 1587. Pokopan je u Győru u katedrali. Zbog zasluga stekao je naslov „pater patriae et pauperum“ (otac domovine i siromašnih).