Samostan Guča Gora i ove godine postaje središte duhovne priprave za Božić gdje, prema riječima gvardijana fra Davora Petrovića, zornice i povratak vjernika iz dijaspore obnavljaju zajedništvo Lašvanske doline. U središtu priprave nalaze se tradicionalni običaji, naglašena je uloga djece te poruka jednostavnosti Betlehema kao poziv na unutarnji mir i prepoznavanje potrebitih. Fra Davor ističe žilavost Hrvata ovoga kraja, čiji identitet ostaje neraskidivo povezan s franjevačkom prisutnošću. Samostan, utemeljen sredinom 19. stoljeća, unatoč povijesnim razaranjima ostaje čuvar duhovne, kulturne i umjetničke baštine, s novouređenim muzejom i bogatom knjižnicom. Služba gvardijana za fra Davora predstavlja zahvalnost, odgovornost i radost služenja zajednici u franjevačkome duhu.
Kako u Franjevačkom samostanu Guča Gora pripremate vjernike za duhovnu dimenziju Božića i što smatrate najvažnijim u tom vremenu iščekivanja?
Ljepšeg ambijenta za proslavu Božića od našeg samostana svetog Franje na obroncima Vlašića za mene nema. Raduje me veliki broj ljudi koji dolaze na zornice, a isto tako veliki broj naših župljana koji dolaze redovito iz dijaspore, kako bi bili ovdje za božićne blagdane. Za mene je najveće slavlje susret s ljudima uz blagoslov kuća i obilazak onih koji su bolesni i usamljeni. Lijepo je vidjeti okićen i naš Travnik, koji ove godine nudi bogat božićni program, od koncerata do živih jaslica. Svako selo ima svoje druženje, to je dobro da se ljudi sastaju i zajedno vesele. Mise zornice ili ponoćke, sadnja pšenice, kićenje borova, pravljenje jaslica, post i svečana večera na Badnjak, sve su to običaji koje ovdje njegujemo. Nekad su muškarci nosili do crkve goruće baklje ili zublje kako bi osvijetlile put, a zatim bi ih pokraj crkve stavili sve zajedno kako bi se ogrijali prije mise zornice. Djeca su vrlo važna na misama jer se Božić smatra u prvom redu dječjim blagdanom, kada se za ljude rodilo Dijete Isus. Za Božić služimo samo zornicu u 6 ujutro, tada se pjevaju naše stare božićne pjesme: „U se vrime godišta“, „Klanjam Ti se, Kraljiću – božanstveni Djetiću“. Svećenik čestita čitavome puku Božić narodnim pozdravom: „Čestit vam Božić i porođenje Isusovo!“ Puk mu na to uzvraća: „Čestita ti duša, a ti bio zdrav i veseo!“ Ovim pozdravom se i izvan crkve uzajamno čestitaju božićni dani. Nakon završetka službe Božje narod razdragan čestita pred crkvom jedan drugome sveto rođenje Isusovo, nazdravlja se rakijom, ljube se i grle svi bez razlike u znak Isusove ljubavi, a mnoge zavađene izmiri božićna ljubav. Bio bi Božić nijem u Bosni da nema puškaranja i pucanja topova pokraj crkve. Nezaobilazan je i svečani ručak gdje se okuplja cijela obitelj, a nakon ručka kad se malo odspava, čestita se rodbini i susjedima.
Evanđelje opisuje rođenje Isusa u skromnim okolnostima – u štali, jer „nije bilo mjesta u svratištu“. Na koji način taj prizor siromaštva i jednostavnosti tumačite vjernicima u vremenu kada je proslava Božića često obilježena potrošnjom i vanjskim sjajem? Kako ih potičete da ponovno otkriju duhovnu jednostavnost Betlehema?
Pravi advent i Božić za nas katolike je tamo gdje su ljudi siromašni, bolesni i usamljeni. Dokle god takvi postoje u našim krajevima, a mi ih ne zapažamo, ova naša raskošna druženja su beskorisna. Ne smijemo zaboraviti staru narodnu poslovicu za potrebite: „Ubogu ‘ko i Bogu.“ Krist je tamo gdje je tišina i osama, oni su bili utkani u život našega Gospodina. U svome javnom djelovanju, iznimno revnom, odlazio je tražiti osamu, tišinu i mir. I mi to moramo činiti kako bismo razmišljali o Božjoj ljubavi prema nama. Ne samo izvanjsko, nego i unutarnje trebamo njegovati. Koliko je mira i jednostavnosti u našoj duši i našim obiteljima u ovo božićno vrijeme, neka svatko za sebe odgovori…
Što je, po Vašemu mišljenju, najdublja poruka Božića današnjem čovjeku, osobito u vremenu obilježenom žurbom i nesigurnostima?
Radujte se, dragi narode Božji, jer imamo i te kako razloga za radost u ovom vremenu.
Radost je velika jer znamo da je k nama na ovaj svijet došao sam Bog, postao čovjekom i umro radi nas i radi našega spasenja.
Otvorimo svoja srca i domove kako bi se mogao nastaniti u našim obiteljima.
On je ponajprije zbog grešnika došao na svijet. Tražio je oproštenje za svakoga, a samo na razumijevanju i oproštenju se gradi ljubav!
Neiscrpna je i neopisiva dobrota Isusova srca. Nije li čas da i mi nešto od toga naučimo?
Jaslice u Gučoj Gori
Kako danas ocjenjujete položaj Hrvata u Lašvanskoj dolini i koje su najveće snage, a koji izazovi njihova opstanka? Na koji način lokalna zajednica, uz podršku Crkve, uspijeva očuvati svoj kulturni i vjerski identitet u ovome kraju?
Hrvati u Lašvanskoj dolini su jako žilav narod. Nakon tolike patnje i ratnog stradanja tijekom povijesti on se i dalje bori za svoju rodnu grudu i svoju crkvu. Važno je u svemu tome da budemo politički dobro organizirani i da pametno iskoristimo svaku priliku za napredak i bolji život. Moramo uvijek isticati i na svakome mjestu pokazati tko smo i što smo. Naš identitet ovdje je jako bogat i snažno ukorijenjen u samostanima i crkvama. Iskreno, bez njih tko zna što bi bilo danas s Hrvatima. Prisutnost fratara više od sedam stoljeća u Bosni puno govori o nama i odnosu prema ovoj zemlji i prema ljudima. Narod zna da su fratri ostali uvijek s njim, kad im je najteže bilo i to se teško može zaboraviti. Naše je da kažemo ponosno, svima, da ostajemo ovdje i da nećemo dati svoju rodnu grudu, svoju djedovinu tako lako.
Kako biste opisali ulogu Franjevačkog samostana u Gučoj Gori u duhovnom, kulturnom i društvenom životu Lašvanske doline?
Sredinom 19. stoljeća bosanski franjevci odlučili su podići samostan u području Travnika. Na izgradnji samostana i crkve u Gučoj Gori osobito je radio fra Marijan Šunjić za kojeg se smatra da je dao i arhitektonsko rješenje. Gradnja samostanske zgrade započela je 1857. godine na čelu s gvardijanom fra Jakom Baltićem, a dvije godine kasnije stavljen je u funkciju. Samostan je građen po uzoru na tradicionalnu samostansku arhitekturu od tri stambena krila, a zajedno s crkvom zatvarala su samostanski klaustar. Nakon izgradnje ta zgrada bila je najveća u Bosni, a isticala se i svojom ljepotom. U samostan je smješteno niže franjevačko učilište, a od 1883. do 1900. u njemu su se nalazila objedinjena franjevačka gimnazija (probanda), te od 1911. do 1913. novicijat. Od početka 20. stoljeća, do tridesetih godina, u samostanskim prostorijama održavala se nastava za dva viša razreda pučke škole. Nastava se ondje držala također i od 1942. do 1945. godine. Svoje vrijeme rado je u samostanu s fratrima provodio i naš nobelovac, Travničanin Ivo Andrić. Gučogorska crkva izgrađena je u isto vrijeme kad i samostanska zgrada.
U samostanu je pohranjena vrijedna knjižna zbirka, ali i djela suvremene likovne umjetnosti.
Tijekom desetljeća i crkva i samostan imali su tragičnu sudbinu. U veljači 1945. godine partizani su zapalili obje zgrade. Požar je progutao sve što je u samostanu bilo vrijednoga, ponajprije arhiv i knjižnicu, kao i bogatu ostavštinu fra Marijana Šunjića. Uništena su brojna umjetnička djela, crkveno ruho, oltari, orgulje, a budući da je samostansko blago izgorjelo, preostala je tek pokoja starina iz 18. i 19. stoljeća. No, u samostanu se nalazi više od dvije stotine djela suvremene likovne umjetnosti većeg broja autora različite generacijske pripadnosti i slikarskih pravaca, kao što su: G. Jurkić, M. Todorović, M. Mikulić, B. Selmanović, Lj. Lah, M. Čurić, P. Waldegg, I. Meštrović, V. Blažanović, Z. Jurišić, V. Meglić, I. Dulčić, E. Murtić, M. Berber itd. Pred samostanom se nalazi spomenuti brončani kip Sv. Franje, kipara I. Križanca, iz 1985. godine, koji je također oskvrnjen mecima tijekom 1993. i 1994. godine. Velikom požaru su izmakle i župne matice pa su se tako očuvale sve od 1766. godine. Također je sačuvana i kronika fra Jake Baltića iz 19. stoljeća, te neke ljekaruše. Kronika, osim kulturno-povijesne, ima i literarnu vrijednost. Gučogorska župa imala je 1877. godine 2.934 katolika, a 1935. godine 2.750. Danas broji 450 vjernika. Samostan se može pohvaliti novouređenim muzejom i knjižnicom od 17.000 knjiga.
Što Vama osobno znači služiti kao gvardijan Franjevačkog samostana u Gučoj Gori i kako Vas ta služba oblikuje u svakodnevnome pastoralnom radu?
Zahvalan sam prije svega Bogu na ovome trogodišnjemu mandatu jer mi je pomogao da poredam dosta stvari vezanih uz župu, samostan i moj životni poziv. Preuzeti odgovornu službu i voditi zajednicu svećenika, fratara i vjernika, koji su mi dodijeljeni, i raditi s našim ljudima, kao ujak (tako u Bosni zovu fratre) i kao pastir, najveća je radost. Materijalna obnova je dosta zahtjevan i izazovan posao za svećenika, ali izazova je bilo i uvijek će biti, oni su tu da nam ne bude dosadno. Braća koja su me izabrala na ovu funkciju, izabrala su me da im služim, kao što je Krist služio svojim apostolima. Ja to činim kao ponizni i vjerni sluga bez obzira na titulu. Evanđelje se najbolje živi radosnim služenjem svim ljudima.
Razgovarala: Jelena Badovinac Dimitrijević; Foto: Franjevački samostan Guča Gora
