U Društvu hrvatskih književnika u raspravi su sudjelovali plodni domaći i strani autori povijesnih romana poput Hrvoja Hitreca, te ugledni sveučilišni profesori i znanstvenici kao što su: Dino Milinović, Denis Peričić, Bettina Balàka, Jasna Horvat, Boris Beck, Igor Žic, Ludwig Bauer…
Izazovna tema „Povijesni roman u digitalno doba“ okupila je sudionike ovogodišnjih 44. Zagrebačkih književnih razgovora, tradicionalne manifestacije Društva hrvatskih književnika, koja je trajala od 4. do 6. listopada u glavnome gradu Lijepe Naše. Tema je zaokupila publiku zbog distopijske vizije književnosti pod sve većom „prijetnjom“ umjetne inteligencije, a koja morbidno želi naslijediti ljudsku svijest. Hoće li neki algoritmi preuzeti autorovu kreativnost i naredbom ispisivati i žanr povijesnoga romana, tipkajući priču za masovno čitateljstvo – bilo je jedno od glavnih pitanja, a u raspravu se uključila i publika. Zaključci dvodnevnih predavanja mogli bi se sažeti: hiper-tekst nije kraj pisane civilizacije, pa ni povijesnoga romana, jer se mašta i ljudske emocije ne mogu oteti autoru kao glavnome kreatoru teksta. Umjetnička knjiga ipak pobjeđuje bespuća interneta, odnosno Gutenbergova era i dalje je moćna, unatoč još uvijek nepojmljivim mogućnostima agresivne kibernetičke galaksije. Zagrebačke književne razgovore svečano su otvorili Hrvojka Mihanović-Salopek, predsjednica DHK, Dubravko Jelačić Bužimski u ime Povjerenstva ZKR-a, Ivica Poljičak, državni tajnik iz Ministarstva kulture i medija i izaslanik predsjednika Vlade RH, Zdravko Zima, posebni savjetnik predsjednika RH za kulturu, Milana Vuković Runjić u ime Grada Zagreba i drugi. Tijekom manifestacije predstavljene su i dvije knjige – Golubovi iz Brna Bettine Balàke i U tajnosti Ljube Arnautović, obje u izdanju Leykam internationala. Tiskana je i odlična dvojezična programska knjižica sa sažecima predavanja (na hrvatskom i engleskom), koju je uredila suorganizatorica ZKR-a Maja Kolman Maksimiljanović.
U raspravi su sudjelovali plodni domaći i strani autori povijesnih romana, među njima i mnogi ugledni znanstvenici i sveučilišni profesori: Dino Milinović, Denis Peričić, Bettina Balàka, Jasna Horvat, Boris Beck, Igor Žic, Hrvoje Hitrec, Ludwig Bauer, Ljuba Arnautović, Zoltan Medve i Milana Vuković Runjić. Moderator (i komentator) bio je Ivica Matičević koji je raspravu otvorio aktualnim pitanjima: Jesmo li svi izgubljeni u bespuću interneta? Je li cyber- tekst kraj ere ljudskoga uma? Je li internet još uvijek distibucijski kanal za klasične sadržaje? Jesmo li totalno skeptični ili totalni realisti? Pokazalo se, u velikoj većini, da su autori mnogo skeptičniji prema sablasnoj digitalizaciji kreativnoga pisanja negoli prema umjetnosti koja je, zbog urođene duhovnosti, jednostavno nezamjenjiva. Ukoliko umjetna inteligencija i napiše priču, kako će dočarati nade, strahove, slutnje i čežnje?
Digitalna karavana lišena je priče, kazao je Dino Milinović, autor poznatoga kompleksnog povijesnog romana (s duhom misterija) Marulov san. Aplikacije su zemaljsko kraljevstvo, a povijest, prepletena s legendama i mitovima, može stvoriti nebesko kraljevstvo, odnosno može biti svojevrsni kozmogonijski čin koji čitatelja hipnotički uvlači u priču. Mi smo između dvaju svjetova – stare biblioteke koja zove na dodir i nestvarnih lica koja kao da su nastala iz binarne formule (takva je i pozivnica za ZKR). Jesu li to dva svijeta ili dva naličja istoga svijeta, Janusovo lice suvremene civilizacije?, upitao se, među ostalim, Milinović.
Hitrecova književna dionica
Hrvoje Hitrec, autor sedam povijesnih romana o našoj, a i europskoj povijesti, nije pokazao strah pred umjetnom inteligencijom, jer ona nikada ne može nadomjestiti umjetničku. Govorio je o „digitalnim propovjednicima opasnih namjera“, o pokušaju nasilja nad autorskim tekstom u računalnom hipertekstu. Kao primjer nemoći umjetne inteligencije naveo je svoj zadnji roman o knezu Branimiru Dux Chroatorum, o kojem postoji veoma malo povijesnih podataka te se upitao što bi umjetna inteligencija mogla učiniti s tim praznim prostorima povijesti. Autor osmišljava, dodaje, unosi svoju maštu, a osobito emocije, strahove, nade, što može osjećati samo čovjek. Od Gilgameša do danas s čovjekom se ništa novo nije dogodilo osim tehnološkoga napretka. Kao što TV nije zamijenila kino dvorane, tako ni knjigu ne može ništa zamijeniti, zaključio je Hitrec.
Povijest kao ključ razumijevanja
S nostalgijom prema povijesnim pričama govorila je i bečka spisateljica Bettina Balàka, istaknuvši kako u povijesnim romanima otkrivamo zanimljive priče te brojne društvene uzročno-posljedične veze koje govore i o napretku civilizacije. Povijest je, kazala je, daleko više od tematskoga parka ili igre uloga nedjeljom navečer. Ona je važan ključ za razumijevanje povijesti, pa i sadašnjosti i nas samih. Denis Peričić zaključio je kako suvremeni čitatelji i dalje vole povijesne romane kao klasike žanra, osobito povijesne sage koje odlikuje linearno, odnosno konzervativno pripovijedanje (primjeri su mu Conn Iggulden sa serijalom o Cezaru i Džingis kanu, Oliver Pötzsh sa serijalom Krvnikova kći, Kate Quinn sa serijalom o Rimskom carstvu itd.) Govorio je o brojnim stilskim mogućnostima povijesnoga romana, od klasične priče do „mističnoga historicizma“. Kao primjer sofisticiranoga povijesnog romana naveo je, među ostalima, i svoj nagrađeni roman San o Križaniću.
Povijest kao kulturni predložak
Spisateljica Jasna Horvat objašnjavala je kako autor brendira povijest kao kulturni predložak. Npr. marketinški je pisati o Domovinskom ratu, bilo dobro ili loše, a šutnja je antimarketing. Objasnila je model „kružne kreativnosti“, po kojem se i povijesni roman, odnosno njegov dio može brendirati na razne načine (npr. neka povijesna tema može izazvati srodne proizvode i usluge, odnosno može biti temom filma, stripa, računalne igre, predstave). Ovo predavanje izazvalo je raspravu jesmo li mi brendirali svoje blago, npr. Dioklecijana?
Povijesni roman – dirljiva književna vrsta
Znanstvenik i publicist Boris Beck drži da je povijesni roman najdirljiviji od svih književnih vrsta jer autor pokušava nemoguće: pogledati iza vlastite prolaznosti. Prošlost je puna sjajnih priča i likova, a mi se zbližavamo s umrlim ljudima, shvaćajući da su njihovi snovi i nade isti kao naši. Čar je pisanja o prošlosti i u tome što su sudbine umrlih zaokružene, a mi svoju sudbinu ne znamo, odnosno „uskraćeni smo sami sebi“. Što je roman povijesno dosljedniji, priča je dosadnija, a što je autor maštovitiji, priča je zanimljivija, zaključio je Igor Žic. Jedno i drugo valja uravnotežiti u dobrome romanu. Spomenuo je mogućnosti umjetne inteligencije koja bi mogla prevesti i Šenoin roman, s naredbom da bude, recimo, u stilu Scotta. Citirao je misao Arthura Clarka kako je ovo prvo doba koje je puno pažnje posvetilo budućnosti, što je ironično jer je možda nema. No, Žic smatra kako povijesni roman ima budućnost kao i čovjek.
Ludwig Bauer govorio je o svojim novopovijesnim romanima (koji se bave „malim“ ljudima u grotlu povijesti) i utvrdio kako je sva dobra literatura na neki način angažirana. Na primjeru svojih romana (od Kratke kronike porodice Weber pa nadalje) Bauer je pokazao kako povijesni roman može ispraviti i povijesne nepravde, odnosno zablude. Europsku kulturu je pratila germanofobija, od Rimskoga carstva, preko Franaka, Prusa do nacizma. Bauer je pokazao da je bilo itekako dobrih Nijemaca, a izričitu nepravdu pokazao je na primjeru podunavskih Nijemaca koji su za vrijeme Jugoslavije okrutno protjerani, jer su nedužni optuženi da su surađivali s okupatorom.
Ljuba Arnautović zaključila je kako „elektronička revolucija“ donosi i neke dobre stvari (izjednačeni su ženski i muški autori, stari i mladi itd.) a na internetu se mogu lako pronaći dokumenti iz prošlih vremena. No isto tako, u „digitalnom oceanu“ može se lako izgubiti orijentacija. Nude se nebrojeni predlošci za priče, ponuda je kaotična i primamljiva, a autor može odabrati jedno.
Mađarski i hrvatski povijesni romani
Zoltan Medve govorio je o književnim i izvanknjiževnim utjecajima na hrvatske i mađarske povijesne romane koji su doživjeli razne preobrazbe i koji se najčešće vraćaju nedavnoj prošlosti, homofonom i linearnom pripovijedanju. Uz povijesne romane danas imamo i autobiografije s povijesnom pozadinom i obiteljske sage, odnosno istrage autorova identiteta i njegove obitelji, rekao je među ostalim Medve. Milana Vuković Runjić zaključila je da je povijesni roman kao specifična vrsta prolazio mnoge izazove, nadograđujući se na starogrčki ljubavno-pustolovni roman, na srednjovjekovne viteške i pikarske romane. I moderni romani nerijetko posežu za povijesnom tematikom, o čemu svjedoči Vergilijeva smrt Hermanna Brocha ili Orlando Virginije Woolf. Knjige koje „dišu sporo“, riječima Eca, sve teže dolaze do publike, pa književnik mora manevrirati različitim svjetovima i dimenzijama. Moguć je kompromis klasičnog i digitalnog ako je mudro izveden.
Miro Gavran o identitetskoj potki povijesnih romana
Svako izlaganje izazvalo je odjek kod publike, a među najplodnijim komentatorima bio je i Miro Gavran, predsjednik Matice hrvatske, koji je među ostalim istaknuo kako su nacije koje su izgubile državu pokazivale posebnu sklonost ka povijesnim romanima kao obliku vlastita identiteta. Internet se u dvodnevnim raspravama pokazao ipak kao „produžena ruka“ pisanih tekstova, „smrt autora“ ipak se nije dogodila ni u naše digitalno doba, a povijesni romani mogu reći mnogo više od povijesnih udžbenika. Iako mi ne znamo što se kuha u digitalnim hodnicima naše civilizacije, pisci koji danas pišu na internetu ipak žele biti i „papirnati“, odnosno sanjaju kako će im knjiga izići iz „kutije olovnih slova“. Ukratko, umjetnička knjiga i ljudski duh pobijedili su u ovoj napetoj verbalnoj „utakmici“ sumnjivo algoritamsko pismo.
Tekst: Lada Žigo Španić; Foto: Andro Tasovac
The gallery was not found!