Povjesničarka i hrvatska snaha Kaye Dragichevich u knjizi “Pioneer Dalmatian Settler of the Far North je u četiri godine istraživanja skupila informacije o 200 hrvatskih pionirskih obitelji koje su došle potražiti sreću na Novom Zelandu. U knjizi, čije je prvo izdanje već rasprodano, nalazi se i više od 900 vrijednih fotografija i detaljnih, živopisnih biografija Hrvata
Prije 127 godina, na Novom Zelandu je ispisana hrvatska povijest. Prvi brak između Hrvata iz okolice Dubrovnika i maorske princeze, sklopljen je na malom otoku usred Tihog oceana. Andrija Klešković zaljubio se i oženio Maorku Erinu Kaaku na samom sjeveru Novog Zelanda, a plodonosni par uživao je u sreći koju su im donijela djeca – njih čak 13. Prvi upisani brak dvoje dotad neuobičajenih ljubavnika, rezultirao je puštanjem “hrvatskih korijena” na otoku koji je od Hrvatske udaljen otprilike 18 tisuća kilometara. Njihova ostavština vrlo je važna za Tarare (maorski naziv na Hrvate, odnosno Dalmatince koji su prvi ovdje doselili), a proslavljena je nedavno na svečanom domjenku u Dalmatinskom kulturnom klubu mjestu Kaitaia.
Sjećanje o njima ponovno je osvježila povjesničarka i hrvatska snaha Kaye Dragichevich u knjizi “Pioneer Dalmatian Settler of the Far North”. Dragicevich je napravila lavovski posao kad je u četiri godine istraživanja skupila informacije o 200 hrvatskih pionirskih obitelji koje su došle potražiti sreću na Novom Zelandu. U knjizi, čije je prvo izdanje već rasprodano, nalazi se i više od 900 vrijednih fotografija i detaljnih, živopisnih biografija Hrvata.
Nakon ovog prvog, uslijedilo još 49 drugih u kojima su Hrvati imigranti oženili Maorke na dalekom sjeveru Novog Zelanda, kratko nam je objasnila Dragicevich.
Neobična priča počinje s Andrijom Kleškovićem koji se rodio 1867. godine u mjestu Mlini kraj Dubrovnika. Njegov otac Andrija stariji bio je vlasnik trgovine, a majka Ana, rođena Tonković, kućanica. Nakon smrti majke, otac se ponovno ženi, Franicom Turčinović. Međutim, Andrija mlađi nije bio u dobrim odnosima s pomajkom pa kad ga je rođak, koji je obavljao svećeničku službu u Americi, pozvao da mu se pridruži, nije dugo dvojio. Spakirao je stvari i otišao u prekomorsku nepoznatu zemlju. U San Franciscu je neko vrijeme radio kao kuhar sve dok 1884. nije odlučio potražiti sreću na Novom Zelandu. Pridružio se valu Dalmatinaca koji su s juga Hrvatske došli na Far North (najsjeverniji dio Sjevernog otoka) kopati kauri smolu.
S obzirom na to da je Andrija tijekom tri godine provedene u San Francisu vrlo dobro naučio govoriti engleski jezik, uspio je svojim sunarodnjacima pomoći u kupnji dozvole za prodaju smole. Bio je u jako dobrim odnosima i s Maorima.
Kad je upoznao maorsku princezu Erinu Kaaku iz Te Kao, plemena Ngai Takoto, odlučio je kako će Novi Zeland postati njegov novi dom. Erina je dolazila iz ugledne obitelji. Bila je kćer poglavice Hohepa Kaake i Anete Marupo. Njezina majka imala je zavidnu količinu zemlje u Takahueu na sjeveru otoka. Par je vjenčao svećenik Joseph Matthews 1892. godine u crkvi sv. Spasa u Kaitaia. Bio je to prvi službeni brak između Hrvata i Maorke. Novoosnovana obitelj Klešković se udomaćila u Spring Campu u Waihopou, 40-ak kilometara od Kaitaia.
Tijekom 26 godina braka imali su 13-ero djece. Andriji je poznavanje maorskog jezika pomoglo u napredovanju na društvenoj ljestvici. Sudac ga je angažirao da radi kao tumač maorskog jezika na građanskom sudu, zemljišnoknjižnom odjelu. Godine 1901. promijenio svoje ime u Andrew Anderson kako bi ga lakše mogli izgovarati Maori i Englezi. Od tada nadalje, bit će poznat kao Anderson, a prezime Klešković više se neće spominjati u vezi s njegovom obitelji.
Andrija je nakon smrti supruge neko vrijeme ostao u Awanuiju pa je onda krenuo putovati. Prvo u Dargaville, pa Thornton i onda naposljetku 1939. godine je došao u malo mjesto Bay of Plenty u blizini Whakatane. Sljedećih 17 godina živio je sa svojim sinom Peterom, njegovom suprugom Sarom i njihovom djecom. Iako je tada već zašao u 70-e godine, nije prestao biti aktivan. Vrijeme je provodio radeći mreže i loveći jegulje, uzgajajući svinje, kokoši, telad i janjad. Umro je u 85. godini. Pokopan je pokraj Erin na groblju sv. Josipa uz maorsku crkvu u Awanuiju.
U fascinantnoj knjizi Kaye Dragichevich je opisala sudbinu hrvatskih useljenika. Priča o prvom braku je jedna od sretnijih jer, nažalost, mnogi su Hrvati u potrazi za boljom budućnošću i bogatstvom, na kraju završili tamo gdje su i počeli. Mnogi su ostavili svoje života na poljima kauri-smole gdje se radilo od ranog jutra do mraka. Zbog smole i prljavštine koja im se bila uvukla u svaki dio tijela i kose, neki su se razboljeli, a oni koji nisu mogli izdržati teške uvjete, vratili bi se doma, siromašni i razočarani. Međutim, mnogi među njima ostali su na Novom Zelandu postali cijenjeni vinari, voćari, ribari i farmeri.
Dragicevich je oduvijek bila fascinirana poviješću, a do sada je objavila šest knjiga. Osim “Pioneer Dalmatian Settler of the Far North”, tu su još i “The Matthews Family of Kaitaia”, “AWANUI town of the Big River”, “A history of AWANUI”, “The Gumfield Collection” i “The Gumfields- Northern Wairoa to the Far North”.(https://www.jutarnji.hr/)
Tekst: Iva Badnjak