Likovnjakinja akademske naobrazbe nagrađivana je za svoje konceptualne radove i ilustracije , a uz “Labudove” autorica je i jednog trilera, te koautorica na projektu zbirke priča radna naziva “Troje iz plemena” zajedno s čileansko-hrvatskim piscima i prezimenjacima Eugenijem i Guillermom Mimicom
Vesna Zorka Mimica, naše gore list u Čileu (danas u Španjolskoj), književnica je koja je 11. rujna u Splitu promovirala knjigu “Labudovi crnog vrata”. Nadahnuta štorijama iz života hrvatskih iseljenika napisala je svoju knjigu, zbirku priča iz ne tako davne povijesti, povijesti koju je proživljavala i njezina familija, te ju je promovirala u Gradskoj knjižnici Marka Marulića u Splitu u sklopu obilježavanja Festivala svjetske književnosti, a u suradnji s dalmatinskim ogrankom Matice, podružnicom HMI u Splitu.
Naime, Vesna Zorka Mimica dijete je iseljenika; otac je u Čile došao kao šesnaestogodišnjak, a majka (istog prezimena, Mimica) već je rođena u Južnoj Americi. Iako Hrvatica, Mimičanka prezimenom Mimica-Mimica (jer u Čileu se ravnopravno navodi prezime majke i oca), Vesna Zorka nikad nije naučila hrvatski; stoga se i svojoj čitalačkoj publici obratila na španjolskom.
– Moja starija sestra Slavija znala je u školi govoriti hrvatski, koji je naučila doma, pa su joj se drugi učenici, ne znam zašto, rugali da je “Austrijanka”. Da bi u mojem slučaju izbjegli takve neugodnosti i “verbalne ispade”, roditelji me namjerno nisu htjeli učiti jezik zemlje iz koje potječem. No, taj propust kanim nadoknaditi – najavila je autorica već tri knjige; uz “Labudove” tu je i jedan triler, te koautorstvo na projektu zbirke priča radna naziva “Troje iz plemena” zajedno s čileansko-hrvatskim piscima i prezimenjacima Eugenijem i Guillermom Mimicom.
Likovnjakinja akademske naobrazbe Vesna Zorka nagrađivana je za svoje konceptualne radove i ilustracije, a pera se latila u zadnjoj fazi života u Španjolskoj, u koju se sa suprugom doselila prije trideset godina. U Hrvatsku, domovinu svojih roditelja i praroditelja, prvi je put došla kasnih sedamdesetih godina, a potom čak četiri puta u novom tisućljeću.
Za roman “Labudovi crnog vrata” – nazvanom tako jer Ognjenu zemlju, gdje je radnja smještena, nastanjuju mnoge takve ptice – nadahnule su je priče koje je slušala u vlastitu domu.
– Kad sam bila mala, upijala sam iseljeničke priče Hrvata koji su nam dolazili u posjet; mnogi su bili već druga ili treća generacija u Čileu i govorili su španjolski, ali su se prisjećali muka svojih starih. Bilo je tu i smiješnih priča o javnoj kući kao “važnoj instituciji” u Porveniru, mjestu koje su zapravo i osnovali Mimičani koncem 18. stoljeća, kad je u svijetu vladala zlatna groznica. Mnogi su tada greškom došli u Tierru del Fuego, ili se iskrcali na pola puta do Kalifornije jer više nisu mogli izdržati dugu plovidbu brodom. Nisu našli zlato jer je žica bila brzo iscrpljena, a nisu mogli natrag jer nije bilo novca za povratnu kartu; tako su bili prisiljeni ostati u toj negostoljubivoj pustoši i izgraditi prve nastambe. Danas u gradiću Porveniru (naziv, o ironije, znači “budućnost”) živi oko četiri tisuće ljudi – približila je okolnosti nastanka i gradića i svoje zbirke priča (koje se mogu čitati kao cjeloviti roman) njegova autorica.
Tijekom večeri u GK Marka Marulića prevedeni uvodni ulomak vrlo je dojmljivo pročitala Jasmina Žiljak Ilinčić, a prikazan je i kratki dokumentarni film o Ognjenoj zemlji Branke Bezić Filipović, voditeljice splitskog ureda Hrvatske matice iseljenika.
Tekst: Lenka Gospodnetić