Radi se o jedinstvenom dnevniku putovanja u domovinu, iz pera Fabijana Lovokovića, delegacije australskih Hrvata u turbulentnom vremenskom odsječku od 7. do 17. rujna 1991. i to prigodom uručenja prikupljene ogromne iseljeničke pomoći ratnoj Vladi Republike Hrvatske
Na godišnji odmor ponijela sam knjigu U pomoć Hrvatskoj koju mi je nedavno poslao publicist iz Sydneyja Fabijan Lovoković (89). Jedinstvena je to knjiga uspomena hrabrog Slavonca s mnoštvom vjerodostojnih činjenica i povijesnih fotografija, čija građa na 125 stranica donosi Lovokovićeve zapise kao autentičnog sudionika hrvatske emigracije kojoj zajednički cilj u drugoj polovici 20. stoljeća biva stvaranja moderne neovisne države Hrvatske na temeljima nacionalne pomirbe. Podnaslov knjige upućuje na emotivni disidentski narativ Nakon 46 godina put u domovinu početkom rata 1991. godine. Radi se zapravo o jedinstvenom dnevniku putovanja u domovinu delegacije australskih Hrvata disidentske provenijencije u turbulentnom vremenskom odsječku od 7. do 17. rujna 1991. i to prigodom uručenja prikupljene ogromne iseljeničke pomoći ratnoj Vladi Republike Hrvatske. Knjiga se sastoji od 4 tematske cjeline i to: Zbivanja prije Domovinskog rata 1989.-1991.; Humanitarni fond za spas Hrvatske; Liječnici za Hrvatsku i zapisa U Hrvatskoj. Predgovor knjizi potpisuje ravnateljica Zavičajnog muzeja Našice Silvija Lučevnjak. Recenzent knjige je dr. Mladen Ibler, dugogodišnji Tuđmanov suborac i veleposlanik RH u Canberri od prosinca 1999. do svibnja 2005., koji Lovokovićevu knjigu ocjenjuje veoma vrijednim prinosom našoj suvremenoj povijesti. Kao moto knjizi Lovoković navodi riječi premijera Australije sir Roberta G. Menziesa iz šezdesetih godina (1964.), dok u domovini buja onodobni Rankovićev teror, a koje glase:„Razumljivo je da se Hrvati nadaju nezavisnoj Hrvatskoj i u sklopu australske demokracije imaju pravo zastupati svoj pogled.“
Autor je u knjizi uvodno prikazao povijest zbivanja s inozemnog vidikovca, praćenu bezrezervnom ljubavlju spram domovine i samoprijegorom našijenaca svih naraštaja raznih opredjeljenja iz Australije tijekom obrambenog Domovinskoga rata i agresije srbokomunističke armije na Hrvatsku.
Autor čitatelja u prvoj tematskoj cjelini tako podsjeća na kronologiju pojedinih važnijih događaje vezanih uz rušenje komunizma u Europi i stvaranje suvremene države Hrvatske od ožujka 1989. do kolovoza 1991. To je posebno važno zbog samopouzdanja hrvatskih naraštaja u domovini i inozemstvu kojima se iz stranih centara moći s udbaškim rukopisom nastoji prodati priča o građanskom ratu devedesetih i podvaliti krivnja za ratna stradanja te nametnuti nam kolektivnu amneziju tko nas je i zašto napao u našoj zemlji. Apsurdno, četvrt stoljeća od osamostaljenja Hrvatske i vojne pobjede RH u obrambenom ratu – Srbija na tlu tuđe zemlje ne odustaju od zakona o univerzalnoj jurisdikciji na teritoriju bivše propale zajedničke države SFRJ kojim progoni hrvatske junake iz Domovinskoga rata.
Čitam knjigu na moru, interesantno, dok svijet obilježava četvrt stoljeća interneta u vidu rođendana World Wid Weba 23. kolovoza 1991., a domovina se u mlakoj predizbornoj utakmici za prijevremene parlamentarne izbore sjeća 25. kolovoza 1991. kada je počeo rat u Borovu Selu i prvi napad na herojski Vukovar. Knjiga me na stanovit način zaštićuje od simptoma štokolmskog sindroma koji zahvaća cjelokupni javni prostor Lijepe Naše. Neće nam ubiti Nadu Fabijane! Hrvatska sigurno može bolje. Sanjali smo je pošteniju i hrvatski će građani znati izabrati uspješnije političke elite.
Centralno mjesto u knjizi posvećeno je formiranju australskog Humanitarnog fonda za spas Hrvatske i aktivnostima koje su ga obilježile. Fond je pokrenut na inicijativu tadašnjeg novog ravnatelja Hrvatske matice iseljenika i povratnika iz emigracije pjesnika Borisa Marune. Akciju su vodili Nikola Babić, Branko Klarić i Jozo Pavlović. Dirljivo su opisani trenutci odlučnosti, prolazne zbunjenosti domovinskih čelnika ratnim prilikama u RH, te ponosa i slave iz 1991. kada su hrvatski iseljenici diljem Australije samo za tri tjedna uspjeli prikupiti 1 750 000 australskih dolara pomoći Hrvatskoj! Većina hrvatskih građana dragovoljno je branila suverenitet mlade demokratske Hrvatske države, slobodarski duh hrvatskog naroda ističući pozitivni povijesni svjetonazor i temeljne vrijednosti života u skladu s načelima pravde i rješavanja sporova mirnim putem. No, agresor je bio neumoljiv.
Tjedan dana nakon agresije na Vukovar u Canberri je dana 31. kolovoza 1991. održan velebni skup potpore domovini naših iseljenika iz cijele Australije, privukavši više od 40 tisuća Hrvata, a na kojem su govorili ne samo predstavnici brojnih udruga, međudruštvenih odbora, naših misija te predstavnika drugih etničkih grupa, već i australski parlamentarci. Glavi organizator ovog povijesnog skupa bio je Hrvatski međudruštveni odbor za Canberru u suradnji s ostalim Hrvatskim međudruštvenim odborima s tog kontinenta.
Australskoj vladi iseljenici upućuju zahtjev za priznanje Hrvatske. Imenovana je delegacija koja će u Zagrebu predati prikupljeni iznos za pomoć ratom ugroženoj Hrvatskoj (Nikola Babić iz Melbournea i autor knjige Fabijan Lovoković iz Sydneyja), te je Lovoković dobio još jedan zadatak da sudjeluje na humanitarnom skupu u njemačkom gradu Hagenu, koji je organizirao tadašnji ministar zdravstva dr. sc. Andrija Hebrang. Ministar Hebrang i šef Sanitetskog stožera Hrvatske vojske zagrebački kirurg dr. Ivo Prodan zaslužni su za učinkovitu djelatnost vojnog saniteta za što su primili i međunarodne pohvale. Na tom sastanku 7. rujna 1991. sudjelovali su brojni hrvatski liječnici zaposleni u Njemačkoj, predsjednik Hrvatskog svjetskog kongresa ing. Nikola Kirigin iz Kalifornije te predstavnici njemačkog parlamenta, humanitarnih organizacija i crkve – opisano je u trećoj tematskoj cjelini naslovljenoj Liječnici za Hrvatsku.
Nakon prekooceanskog leta avionom, automobilom od Frankfurta preko Ljubljane, Lovoković u rujansko predvečerje stiže u Zagreb, kojeg nije vidio 46 godina pa je stoga četvrta cjelina U Hrvatskoj (str. 44 – 112.) i najopsežnija i najpotresnija. Autor na sugestivan način opisuje svoje susrete u domovini, razgovore i dojmove – kako o obitelji tako i istaknutim figurama javnog života mlade države. U Saboru Republike Hrvatske sastaje se s predsjednikom dr. Žarkom Domljanom, slijede razgovori u Ministarstvu vanjskih poslova, te sastanak s ministrom Ivanom Vekićem u MUP-u. U Hrvatskoj matici iseljenika susreće neke od starih znanaca poput povratnika Ante Babića, Borisa Marune, Ivana Čizmića te upoznaje nove djelatnike. Zagreb mu se čini manjim i zapuštenijim od onog kakvog se sjeća iz mladih dana. Fasciniran je domoljubljem i zalaganjem novih naraštaja. Posjećuje Ministarstvo financija i Ministarstvo zdravstva. Vrhunac putovanja u domovinu za Nikolu Babića i Fabijana Lovokovića zbio se u Banskim dvorima 13. rujna gdje se srdačno susreću s predsjednikom Republike Hrvatske dr. sc. Franjom Tuđmanom, koji ih osobno upoznaje s izazovima pred kojima se našli hrvatski građani.
Dojmljivo je opisan susret s bratom i njegovom obitelji, kao i s prijateljima i poznanicima iz mladih dana. Susreće najdražeg školskog druga Vladeka Štengla.
Doživljava bombardiranje i opisuje terorističku aktivnost snajperista Jugoslavenske narodne armije. Dan prije povratka, autor posjećuje zagrebačku Katedralu, Nadbiskupski dvor i uzoritoga Franju Kuharića, kojeg je već prije imao čast upoznati za vrijeme nadbiskupova posjeta hrvatskim iseljenicima u Australiji.
Ukratko, tekst se čita u dahu kao upečatljivi novinarski kroki u kojem Lovoković proživljeno i angažirano prikazuje svoj boravak u Zagrebu, kojeg je bio prisiljen napustiti kao osamnaestogodišnji mladić 7. svibnja 1945. Trenuci radosti, suza, ponosa, nježnosti, zabrinutosti, topline, ali i odlučnosti novih naraštaja koji su pod Tuđmanovim vodstvom stvarali RH… Kao publicist i pripadnik hrvatskog iseljeništva, temeljem tekstova u tjedniku Spremnost kojega je uređivao punih pet desetljeća, autor na kraju knjige u Dodacima (str. 113 – 121) donosi iznimno značajan cjelokupni pregled pomoći australskih Hrvata Domovini u ratu. U posebnoj su tabeli predstavljena novčana sredstva sakupljena i poslana u Hrvatsku iz HDZ-a Australije i Novoga Zelanda od 1989. do veljače 1993., a koja predstavljaju impresivnu svotu od 21 601 885, 90 australskih dolara (str. 121). Kazalo imena sadrži mnoštvo istaknutih ličnosti iz hrvatske zajednice Australije koje su, uz Lovokovića, doprinijele domovini Hrvatskoj na razne načine od humanitarnih priloga do materijalnih dobara. Velika hvala od srca svima koji su sudjelovali u pomoći Hrvatskoj, a Fabijanu hvala na jedinstvenoj knjizi o životu za Hrvatsku.
Pet desetljeća urednik australske Spremnosti
Publicist, višedesetljetni urednik iseljeničkog periodičnika i kulturni djelatnik Fabijan Lovoković rođen je u Slavoniji 18. 1. 1927. Školovao se u rodnom Podgoraču pokraj Našica, zatim Osijeku, Zemunu i Zagrebu, te nastavio u emigraciji. Kao mladić biva u progonstvu od 7. 5. 1945. pa u Austriji gdje boravi pet godina u izbjegličkim logorima (Enns, Steyer, Voecklabruck, Asten i Wegscheide) nastavio je tehničku školu u Linzu 1949. No, sljedeće godine prije 66 godina, točnije 18. 11. 1950., stiže u Sydney gdje je radio u tvornici vojnog namještaja i tvornici električnih uređaja. Suosnivač je i dugogodišnji tajnik i rizničar prvog Australsko-hrvatskoga društva u Sydneyju (1951.). Imenovan je za Sudca mira 1968., a od 1974. je član Savjetodavnog odbora tumača i prevoditelja. Na Sveučilištu New South Wales u Sydneyu stekao je diplomu za državnog tumača i prevoditelja (1976.), a od 1987. tumač je III. stupnja. Završio je tečaj posebnog legalnog tumača na Sveučilištu Western Sydney (2001.). Bio je aktivan oko organiziranja pomoći hrvatskim izbjeglicama u Australiji 1950-ih i u nastojanjima za priznanjem hrvatskog jezika osamdesetih. Bio je delegat 10. konvencije useljenika u Canberri, član prvog odbora Hrvatske znanstvene zaklade i tajnik središnjeg odbora hrvatskog društava Australije. Organizirao je javne nastupe hrvatske zajednice povodom raznih manifestacija, bio je učitelj hrvatskog jezika u Auburnu, delegat Svjetske anti-komunističke lige na kongresima u Južnoj Koreji, Taiwanu i Urugvaju. Posebno se istakao devedesetih oko prikupljanja i slanja pomoći Republici Hrvatskoj za vrijeme Domovinskog rata. Neizbrisiv trag je utkao u memoriju našega naroda u dijaspori tijekom pet desetljeća, izdajući i uređujući hrvatski tjednik Spremnost (1957.-2007.).Temeljem te publicističke aktivnosti napisao je, kao krunu svoga novinarskog rada, opsežnu knjigu Hrvatske zajednice u Australiji. Nastojanja i postignuća (Kingsgrove, NSW, 2010). Primio je niz priznanja i zahvalnica za svoju publicističku te domoljubnu i humanitarnu aktivnost.
Najponosniji je na činjenicu da mu svi unuci (Ivana, Ante, Luka, Dominik, Marin te praunuci Adrijana i Vanessa) uz engleski govore i hrvatskim jezikom, zahvaljujući obiteljima njegovih kćeri Dijane i Vesne.
Prvi predsjednik Republike Hrvatske dr. sc. Franjo Tuđman odlikovao ga je za cjelokupne prinose domovini Redom hrvatskoga pletera 28. 5. 1996.
Tekst: Vesna Kukavica