»Bez vizionara ne možemo naprijed. Treba imati vizionare koji u svom geniju imaju ideja kako situaciju promijeniti, kako učiniti radikalni zaokret. Vizionari znaju povesti, pokazati put i bit uvjereni da će on uspjeti.«
Dr. fra Častimir Majić rođen je 9. siječnja 1914. godine u Vitini, u Hercegovini, gdje je završio osnovnu školu, a franjevačku gimnaziju na Širokom Brijegu. Franjevcem je postao u franjevačkom samostanu na Humcu 2. srpnja 1933. Filozofsko-teološki studij pohađao je u Mostaru i Rimu. Svećenik je postao 4. lipnja 1939. u Mostaru. U studenom 1941. odlazi u Freiburg na studij germanistike te se istodobno pastoralno brinuo za slovenske i hrvatske iseljenike u više njemačkih gradova. Tu je postigao doktorat iz filozofije i doktorat iz teologije. Bio je student Martina Heideggera i Ursa von Balthasara. U SAD je došao 22. ožujka 1951. na ratnom brodu »Bretchford«. Na njemu je bilo 1305 putnika. Svi su putnici bili prozivani brojevima, a ne imenima. Bilo je 78 Srba, 305 Židova, te 3 Hrvata: Naglić, Maras i fra Čatimir. Putovali su iz Brehemerhavena 12 dana do New Yorka, a zatim je putovao vlakom do Chicaga gdje je stigao na Uskrs 25. travnja 1951. Obnašao je brojne dužnosti, od urednika lista »Danica«, pomoćnika u pastoralu na hrvatskim župama, zatim župnika, kustosa, gvardijana, urednika Hrvatskoga katoličkog glasnika i Hrvatskog kalendara. Obavljao je službu vijećnika kustodije, predsjednika Saveza hrvatskih svećenika Amerike i Kanade te tajnika Saveza i urednika glasila Saveza »Viniculum caritatis«. Bio je izvršni član Katoličke konferencije za etničke probleme Amerike te je zbog toga ušao u knjigu »Društveni vođe i znameniti ljudi Amerike«. Zajedno s fra Lawrenceom Frankovichem uredio je knjigu »50. obljetnica Hrvatske franjevačke kustodije Svete obitelji« (Chicago, 1976). Iz tiska je izišla njegova knjiga sjećanja na godine iseljeništva »Životne uspomene prošlosti«, 1999, te sjećanje na poginule franjevce u knjizi »U nebo zagledani«, koja je tiskana 2011. Tom knjigom fra Častimir je postao i najstariji autor jedne knjige u hrvatskim zajednicama. Bilo mu je tada 98 godina. Knjige je napisana iz vlastitog sjećanja, a prigodne čestitke uputili su papa Franjo, generalni ministar franjevaca Michael Perry, hrvatski kardinal Josip Bozanić, čikaški kardinal Francis George, provincijal o. Šteko i drugi. Posebnu proklamaciju i čestitku uputio je gradonačelnik Chicaga Rahm Emanuel. Prema izvješću generalnog ministra, jedan je od 15 franjevaca u cijelom svijetu koji je doživio sto godina života.
– Kako ste se našli u Chicagu, svojom voljom ili ste kao franjevac morali u zbjeg pred komunističkim progonima. Kako je to izgledalo?
O. MAJIĆ: Osobno sam izbjegao masakr komunističkih odreda slanjem na studij u Njemačku. Tek sam 1946. saznao za ubojstvo svojih 66 franjevaca i ostalih žrtava komunizma, što mi je javio dr. fra Dominik Mandić iz Rima. To su bili moji kolege i profesori. O njima sam napisao sjećanja koja su objavljena u knjizi »U Nebo zagledani«, 2011. U emigraciji su mnogi stradali od te komunističke čizme. Više od 70 ljudi je ubila je Udba. Među njima je bio i Križan Brkić iz Los Angelesa, predsjednik Udruge Hrvata Losa Angelesa. Meni je osobno poslana bomba u jednom paketu. Dakle, ta komunistička žrtva pratila me je kroz cijeli život. Budući da sam bio zauzet u radu za slobodu Hrvatske, njihova prijetnja bila je stalna, a moji prijatelji i suradnici su ubijani. Moja generacija je to proživljavala cijeli život. Nadam se i molim Bogu da je to vrijeme iza svih nas. I nikada više.
– Na koji ste način i kroz koje projekte svoga djelovanja promicali očuvanje hrvatskoga i katoličkoga identiteta?
O. MAJIĆ: U Americi smo imali svećenički savez kojemu sam bio predsjednik. Imali smo i svoje glasilo »Vinculum caritatis«. Taj savez pomagao je na mnoge načine hrvatske programe, događaje i institucije. Izdavali smo liturgijske knjige i organizirali smo pomoć Hrvatima u potrebi, a posebno smo pomagali kardinalu Stepincu. Uspjeli smo posebnim kanalima dođi do njega. I u Americi smo o njemu stalno govorili, njegovo smo ime s ponosom pronosili. Sjećam se kada smo zajedno u Chicagu s kiparom Ivanom Meštrovićem svečano organizirali 60. obljetnicu njegova života, 1958. godine. Bilo je više od 2000 ljudi u hotelu »Morisson« na tom skupu. S nama je bio i nadbiskup Chicaga kardinal Meier. Stoga smo svake godine imali i 10. veljače dan sjećanja na kardinala Stepinca. Stalno smo organizirali događaje koji su govorili o našem hrvatskom i katoličkom identitetu. Tjednik »Danica« bio je vodeći list hrvatske emigracije. Preko »Danice« mi smo obavještavali naš narod o potrebi suradnje emigracije i odanosti hrvatskoj ideji te cilju oslobođenja Hrvatske od komunista i stranih utjecaja (posebno Beograda i Pešte). Bio je to tjednik koji je išao u sve dijelove svijeta i sve kontinente. Naša franjevačka tiskara u Chicagu, koja je osnovana 19. prosinca 1946. a prvi ju je vodio fra Anzelmo Slišković, bila je važan kotač u tom procesu rada za Hrvatsku. U njoj su tiskana djela najboljih hrvatskih pera u emigraciji, uključujući i sva djela dr. Mandića. Tiskara je radila 24 sata. Knjige, novine, magazini, leci tu su se tiskali. Tiskara je mnogo pridonijela radu za hrvatsku slobodu, identitet i katolički duh. Bez nje mnogi projekti bili bi teško izvedivi. Posebice naši proglasi, koji su išli često u javnost, svi su bili tiskani upravo tu. Tiskara je bila posebno na udaru Udbe, tako da smo morali imati i zaštitu američke policije.
– Kada već spominjete kardinala Stepinca, Vi ste jedan od rijetkih još živućih ljudi koji je još davno susreo kardinala Stepinca?
O. MAJIĆ: Upoznao sam ga još 1938. Sjećam se kao jučer kada je naš meštar, odgojitelj fra Jerko Mihaljević, rekao nama bogoslovima da će nas posjetiti nadbiskup Stepinac. Bio je s nama u Mostaru. Održao nam je predavanja i išli smo zajedno s njim na Široki Brijeg. Bilo je mnoštvo naroda. Slavio je misu za puk i tu je ostao dva dana. Doživio sam ga kao učena čovjeka, ponizna, Crkvi odana. Bio je dostojan svoga svećeničkog i biskupskog staleža. Njegova figura je bila otmjenog gospodina. U razgovorima je bio jako ugodan. Svakome je dobro činio. Bio je miran. Blag čovjek, odan, uvjerljiv u svom vjerovanju. Bila mi je velika čast da sam te dane mogao biti u njegovoj blizini. Stoga kasnija zalaganja za njega bila su mi velika radost.
– Djelovali ste na kulturnom području, posebno na očuvanju hrvatskoga jezika, kako je to bilo organizirano?
O. MAJIĆ: Kao kustos kustodije 1975. u našoj franjevačkoj zajednici, kako bismo bolje očuvali našu kulturu, jezik i identitet, inicirao sam a kasnije smo osnovali Hrvatski etnički institut u Chicagu. Kustodija je uredila prostore za tu svrhu, tako da se otada u našem institutu čuvala građa iz naših župa, udruga, klubova, itd. U njemu se otada čuvaju mnogi važni dokumenti. U odjelu za institut osnovana je i sekcija koja se brine za hrvatske škole. Naime, osnivanje hrvatskih škola nije bio samo rezultat rada instituta nego i saveza. U svim župama osnivane su hrvatske škole koje su vodile brigu o očuvanju hrvatskoga jezika i identiteta uopće. One su odigrale dosada fantastičnu ulogu čuvanja hrvatskoga jezika. Moram reći da smo sami radili na izradi knjiga, njihovu tiskanju, bez ičije pomoći. I tako sve do danas, 23 godine nakon ponovne uspostave hrvatske države. Moj cijeli život u Americi odvijao se u četiri jake organizacije u kojima sam radio i žrtvovao se: Hrvatska katolička zajednica, Ujedinjeni američki Hrvati, Hrvatski svećenički savez i Hrvatsko narodno vijeće.
– Koliko Hrvati druge, treće i četvrte generacije imaju osjećaj za svojim podrijetlom?
O. MAJIĆ: Držim da u Americi ima danas oko 500-600 tisuća Hrvata. Prva generacija snašla se dosta dobro. Našla je posao i njihova su djeca odrasla u hrvatskom duhu. Druga i treća generacija ovisi dosta o povezanosti s hrvatskim župama i udrugama. Hrvatske župe odigrale su nezamjenjivu ulogu u očuvanju hrvatskoga jezika i odanosti druge i treće generacije prema domovini njihovih roditelja. Većina njih su školovani. Mnogi su sve više u kontaktu s Hrvatskom. Naš narodni identitet nismo nikome htjeli prodati. Borili smo se za slobodu. Naše idealno gledanje na Hrvatsku često je doživjelo razočaranje. Mi smo se borili za časnu, dobru, poštenu Hrvatsku. Ali iako smo često razočarani, ne odustajemo. Nikada. Pa, mi smo bili kroz 13 stoljeća uglavnom robovi tuđina. Zato sloboda i jest tako teška, ali budućnost je naša.
– Koliko su hrvatski svećenici u tuđini prepoznatljivi u mjesnoj Crkvi u kojoj djeluju?
O. MAJIĆ: Mora se priznati da je naša zadaća bila organizirati župe koje bi čuvale naš identitet, ali i biti uvijek dio Crkve. Naš svećenički savez bio je jako cijenjen u svim biskupijama. Naši prijedlozi su saslušani i bilo smo dio dijaloga i života mjesne Crkve. Svi biskupi podržavali su naš rad. Znali su da su to zdrave katoličke zajednice, jasno izražena identiteta vjere. Stoga su nas uvijek snažno i podržavali. Bilo u župnom radu, bilo u radu za Hrvatsku. Njima smo se uvijek mogli obratiti za pomoć, ali smo znali da uvijek od njih možemo dobiti zaštitu. Godine 1954. šest hrvatskih svećenika, na čelu s patrom Juričkom koji je bio predsjednik svećeničkog saveza, zatim Stepinčev bivši tajnik Lacković, vlč. Kamber i drugi bili su primljeni u Bijelu kuću kod predsjednika Eisenhowera tražeći da on osobno učini nešto za hrvatsku slobodu od komunizma. U direktnom susretu s najmoćnijim čovjekom svijeta iznijeli su mu stanje Hrvata, statistike o ubijenim svećenicima, sudbinu zatočenog kardinala Stepinca i druge teškoće. Bio je to i naš najveći uspjeh.
– Nakon svih patnja i nada, rada za slobodu svoga naroda, kako ste doživjeli neovisnost, ponovnu uspostavu samostalne Hrvatske?
O. MAJIĆ: Hrvati su dugo bili robovi stranaca. Osobno sam radio na hrvatskoj slobodi cijeli život. Uvijek smo u svojim tiskovinama propagirali slobodu Hrvatske. Vjerovao sam da će jednog dana Hrvatska biti nezavisna. Ono što je došlo nije ideal koji sam ja osobno očekivao jer sam očekivao bolju državu, pravičniju s više slobode. Nema slobode države ako nema osobne slobode čovjeka. Zato ja osobno nisam osjećao da je moj ideal potpuno ostvaren, niti 90-ih, a posebno ne danas kada je socijalistička uprava u državi. Komunizam je stvarao nepovjerenje čovjeka prema čovjeku, i to je išlo čak i u obiteljske krugove. Sustav je stvarao sve veći broj doušnika i plaćenika. I najvažnije: komunizam je u biti svoje ideološke protivnike likvidirao bez ikakvih sudova i istraga. Time je stvarao masovne grobnice. Najbolji primjer za to je Bleiburg koji je sa svojim posljedicama i marševima smrti, križnim putovima najveća neizlječiva rana na tijelu hrvatske nacije. Žrtve komunizma nikada se neće dovoljno ispitati.
– Često se govori o povratku Hrvata u domovinu. Kakva su Vaša predviđanja? Kako Hrvati s američkog područja danas gledaju na Hrvatsku?
O. MAJIĆ: Hrvati ostaju ovdje. Imaju dobar posao, a mnogi su završili dobre škole. Da Hrvatska stoji politički i ekonomski bolje, sve bi bilo drugačije. U Hrvatskoj su zakoni i standard ispod kritike. U toj našoj maloj zemlji sve govori podatak da ima više od 360.000 nezaposlenih. To ne bi Amerika izdržala. Bojim se da oni koji odlaze, bilo prije ili kasnije, više se ne vraćaju. Ali isto mi se nekako čini da oni koji se vrate u Hrvatsku ne žive dugo. Ne znam zašto, ali znate, kada sustav ne funkcionira, onda to utječe na cijeloga čovjeka, kao i u komunizmu. Mislim da Hrvatima priječi povratak te još uvijek jako utječe socijalistički mentalitet. Njega kao da se Hrvati ne mogu riješiti. Nesigurnost života svakoga čini nesretnim.
– Kakva je američka politika prema Hrvatskoj?
O. MAJIĆ: Američka politika vodi se svojim interesima u prvom redu. Ima aspiracije zadiranja u svačiju slobodu. Amerika sudjeluje u svemu gdje god se što pojavi što. Nama su nametnuli Dejtonski sporazum i prekinuli akcije koji su išle smjerom prema Hrvatskoj. Bilo je tu dosta plivanja u toj politici. Za ono za što su činili negativno 90-ih, sada se javno kaju. Mi smo samo branili svoje i ispali smo krivi. Danas mislim da je status quo. Mišljenja sam da je Amerika još uvijek više naklona Beogradu. Možda to čudno zvuči, ali je Amerika u svojoj povijesti uvijek išli s većim i jačim državama. Sjećam se Bangladeša i Pakistana i drugih stvaranja nacija po svijetu. Kada su se dijelili bilo gdje, Amerika je uvijek nastojala da ostanu zajedno, jer njima je u interesu velika cjelina koju je lakše kontrolirati. Stoga je Amerika tako dugo insistirala na cjelovitoj, unitarnoj Jugoslaviji. Oni će pomoći Hrvatsku koliko njima odgovara interesno. Američka politika je uvijek samo američki interes. Sada su prema nama dosta nakloni, ali ako su Hrvati pametni, onda će svoj nacionalni interes naći u američkom interesu. Hrvatska geopolitička pozicija je izvrsna, samo čini mi se da hrvatska politika nije baš sposobna u međunarodnom vodama. Naša vlada je usmjerena ljevičarski. Nije se opredijelila protiv komunizma i još uvijek kockaju sa srpskom politikom. Lom s Beogradom još nije dovršen. Imali smo kroz povijest podanički duh koji nije bio sposoban osamostaliti se, da se pozitivno oglasi u korist naroda. Taj podanički duh prati nas kroz stoljeća. Vrijeme je da se probudimo.
– U posljednje vrijeme ponovno se događa iseljavanje Hrvata iz Hrvatske i BiH-a? Kako to komentirate?
O. MAJIĆ: Ekonomska situacija sili ljude da traže sebi kruh i slobodu. I kruh je sloboda. To je najtragičnija pojava hrvatske povijesti. Naše stanovništvo ne samo da stari i ide u mirovinu, nego se naše stanovništvo smanjuje. Ekonomija je presudna. Ako nema posla i kruha, čovjek će otići, i što ljudi dalje odu, to se teže vraćaju. Možda se iz nekih zemalja Europe neki vrate, ali preko oceana nema povratka. Vlast sa svojim metodama nije našla nikakvo bolje rješenje da se standard poveća, da se radništvo uposli i da može sa svojom obitelji dostojno živjeti. Političari su problem. Nemamo vizionara. Bez vizionara ne možemo naprijed. Treba imati vizionare koji u svom geniju imaju ideja kako situaciju promijeniti, kako učiniti radikalni zaokret. Vizionari znaju povesti, pokazati put i biti uvjereni da će on uspjeti. Sjećam se Konrada Adenauera i njegovih ministara. Bili su na koljenima, srušena zemlja, nemoguće stanje. I podigli su zemlju, stali na čelo svijeta. To čine samo vizionari. Hrvatima za to, čini mi se, nedostaje glavna stvar: disciplina!
U BiH-u situacija je neodrživa. Postoje četiri problema: Srbi imaju previše vlasti u BiH-u, drugo: muslimansko-hrvatska federacija ne radi uopće. Muslimani gledaju samo svoj interes. Treće: strani interesi podržavaju ideje muslimana i Srba više nego Hrvata. Četvrto: Hrvati su međusobno podijeljeni. Uz to ih je korupcija uništila. Mi smo postali dakle mala manjina. Nepovjerenje je preveliko. Stoga ljudi odlaze. Najrealnija situacija bi bila da se u BiH-u stvore kantoni po načinu švicarskog sistema. Po njima različite nacije imat će svoje centre i bit će im lakše surađivati međusobno. Ovako, to je razbijena kuća.
– Crkva je nerazdvojna od kulture, zapravo je kultura – književnost, umjetnost, arhitektura, glazba – izrasla ponajviše iz Crkve. Kako procjenjuje današnje stanje?
O. MAJIĆ: Crkva je uvijek bila orijentirana prema čovjeku. Duhovnost čovjeka utječe na sve što čovjek čini. Primjerice, srednji vijek je imao ne samo dobre teologe nego i ljude koji su svoj pogled proširivali na širu bazu ljudskoga djelovanja. Pogledajte samo našega Boškovića ili Tomu Akvinskoga ili sv. Bonaventuru. Danas se život više materijalizirao nego prije. Posao čovjeku određuje puno toga, pa određuje i njegov karakter. Ljudi su moje generacije živjeli skromnije, ali sretnije. Današnji je čovjek manje sklon na umni posao, na dublje promišljanje stvarnosti. Ljudi kao da su danas zatvoreni u manje krugove. Čovjek je zatvoreniji danas prema općem dobru. U moje vrijeme čovjek je imao jaču duhovnu podlogu. Uloga Crkve je probuditi u čovjeku iznova vrijednosti koje su nesebične. Moji su fratri s narodom živjeli, trpjeli i umirali. Život koji je uvijek stalno darivan za opće dobro.
– Kao franjevac, redovnik, kako gledate na današnju karizmu reda u usporedbi kad je bio u naponu snage?
O. MAJIĆ: Ja sam i u domovini i u emigraciji doživljavao franjevačku karizmu. Oslanjao sam se na riječi sv. Pavla: »Nihil habentes omnia possidentes – Ništa nemate, ali sve posjedujete.« To je karizma sv. Franje. Mislim da je odgoj u sjemeništima i bogoslovijama liberalniji nego ikada. Mi smo odgojeni u disciplini, molitvi i posluhu. Danas se to gubi. Mi smo imali veći osjećaj za žrtvu i darivanje. Ali moram priznati da mi se čini kako su ovi mladi danas dosta radini, angažirani. Imaju smisla za mlade. Mi smo se više vezali za starije generacije. Ovi rade dosta s mladima, i to je vrlo dobro. Tu im skidam kapu. Kada sam bio kandidat za sjemenište, bilo nas je 68 kandidata, a primali su samo 12. Danas toliko redovničkih kandidata nema cijela Europa. Ja sam sretan da sam živio onda. Ja sam sve te faze života proživljavao. Mi smo istinski prihvaćali svoje odgojitelje, profesore. Vjerovali smo im. Osjećaj pripadnosti je bio snažan.
– Kroz svoj dugi život susretali ste se i radili s mnogim poznatim osobama iz javnoga života?
O. MAJIĆ: Osobno mogu reći da sam uglavnom sve naše političke vođe i poznate radnike na oslobođenju Hrvatske osobno poznavao. Svakog od njega sam osobno znao i poštivao. Svi su bili uključeni u Hrvatsko narodno vijeće, poput Branka i Ivana Jelića, Vrančića, Nevistića, Nikolića, Mate Meštrovića i drugih. Susretao sam i druge, poput princeze od Saksona, bugarskog kralja Borisa, još 1943; mnoge, zaista mnoge američke senatore i kongresnike, kardinale i biskupe. Zajedno s don Antom Livajušićem i Stepinčevim tajnikom Stjepanom Lackovićem pokopao sam Vladka Mačeka. Bilo je to u svibnju 1964. u Washingtonu. Bilo nas je malo na sprovodu. Kasnije su zemne ostatke prenijeli u Zagreb.
– Navršili ste sto godina, i dalje pratite sve, čitate, pišete, molite… Što je tajna dugovječna života?
O. MAJIĆ: Uredan život. Ne materijaliziran. Ne previše tjeskobe. Prirodni rast prihvatiti onako kako se u čovjeku razvija. Mi smo u školi bili poučavani disciplini. I sada vidim da je ona jako važna. Ne previše hrane! Treba sam sebe kontrolirati. Prelazak granica ne čini čovjeku dobro. To utječe na čovjekov duhovni i fizički život. Mali ljudi imaju svoje komplekse koji otežavaju čovjekov život. Treba se njih čuvati. I naći uvijek ravnotežu zdravlja, hrane, odnosa prema ljudima, pogleda na život, zdravu duhovnost. Dobro je biti umjeren. Ako čovjek nema duhovne podloge i metafizičke osnove, onda je izgubljen. Humor je važan, on je dio života, bez njega život ostaje sirov i suh. I zaista, nije bitno koliko dugo živjeti, iako je meni drago da sam doživio stotu, nego kako smo proveli život.
(GK – Vlado Čutura)
HMI
– Fra Častimir Majić proslavio stoti rođendan u Chicagu
– Stoti rođendan utemeljitelja HEI iz Chicaga