Marica Pelić i Ivan Jankulov vrijedni su i aktivni članovi hrvatske zajednice, koji još uvijek djeluju na kulturnom i obrazovnom polju rekaškog života. Nažalost, od nekadašnje brojne starosjedilačke hrvatske zajednice danas je preostala samo lijepa uspomena u kolektivnom pamćenju Rekašana te nekoliko slika hrvatskih ličnosti i hrvatskih ulica sačuvanih u mjesnom muzeju
Za šokačke Hrvate iz Rekaša se pretpostavlja da su tamo pristigli sredinom 17. stoljeća iz istočne Slavonije. Zna se da je u to doba njihova zajednica brojala nešto više od 7oo pripadnika. U zadnje vrijeme njihov je broj drastično opao, tako da se danas može realno govoriti o samo 50 članova ove hrvatske zajednice.
U Rekašu postoje i druge narodnosti: Rumunji , Nijemci, Srbi, Mađari i Romi, a svaka od njih u prošlosti je živjela u određenom dijelu ovog naselja. Hrvati su stanovali u nekoliko sokaka u sjevernom i zapadnom dijelu Rekaša, odnosno u Šokačkoj strani. Danas je ta podijeljenost u stanovanju po narodnostima manje izražena.
Kakvi su bili odnosi između Hrvata starosjedilaca i ostalih etničkih manjina ovog mjesta u dalekoj prošlosti možemo jedino nagađati, ali kako je sve to funkcioniralo u zadnjim godinama doznajemo od profesora Ivana Jankulova, čovjeka koji je rođen u Rekašu 1950. godine te koji je cijeli svoj život proveo u ovom multietničkom naselju.
Mi, Hrvati smo etnička manjina koja zna četiri jezika, jer smo naučili od Mađara mađarski, od Švaba njemački, a rumunjski smo naučili u školi. Nikad nije bilo nikakvih etničkih nesporazuma među nama. Svi smo se družili. Išli smo na balove kod Nijemaca i Mađara, oni su dolazili k nama; igrali smo nogomet, zajedno smo sastavljali ekipe i sve je bilo u redu. U mojoj mladosti ovdje je bilo nekoliko stotina Hrvata, ali s vremenom ženidbe su između nas bile sve rjeđe pa, danas, skoro da smo nestali. Danas ima otprilike negdje oko 50-60 Hrvata. Ali, svi smo stari. Mi još uvijek održavamo, koliko god možemo, naše hrvatske običaje i šokačke tradicije, kaže Jankulov.
Rekaš se, pokraj multietničke harmonije, može pohvaliti i multietničkim zborom. Utemeljen 1888. godine kao „Šokačko pjevačko društvo“, a poslije, nakon višegodišnje stanke, obnovljen 1992., svoju aktivnost obavlja u mjesnoj katoličkoj crkvi, ali redovito nastupa i na različitim scenama u državi ili pak inozemstvu. Na poziv uredništva ZHR-a, okupili su se mjesnoj katoličkoj crkvi kako bi otpjevali četiri hrvatskih pjesama iz svog bogatog repertoara.
Šokci imaju staru tradiciju pjevanja. Godine 1888. u Rekašu je osnovan šokački muški zbor. Pjesme su im bile uglavnom crkvene, ali imali su i svjetovnih pjesama. Taj je zbor trajao sve do 1925. godine, a poslije toga, u crkvi, počeli su djelovati etnički zborovi. Svaka je nacionalna manjina imala svoj mali zbor, a to je trajalo, kako sam već rekla, do 1992. godine kada nas je novi župnik ujedinio u jedan veliki zbor i pjevamo zajedno na hrvatskom, mađarskom, njemačkom, rumunjskom, pa čak i na latinskom jeziku. Jedino sam ja čista Hrvatica u ovome zboru. Naš dirigent i njegov brat, koji pjeva u zboru, su pola Hrvati, a ima i dvije žene, koje su samo četvrt Hrvatice. Uglavnom pjevamo u crkvi, svake nedjelje na svetoj misi, ali nastupali smo i na koncertima i festivalima u Temišvaru, Rešici, Buzijašu, Radni. Bili smo jedamput čak i na festivalu u Sighişoari. Pjevali smo i u inozemstvu: u Mađarskoj, Austriji, Njemačkoj i naravno u Hrvatskoj, gdje smo nastupali već četiri puta” – nastavit će s ponosom Marica Pelić.
Marica Pelić i Ivan Jankulov vrijedni su i aktivni članovi hrvatske zajednice, koji još uvijek djeluju na kulturnom i obrazovnom polju rekaškog života. Nažalost, od nekadašnje brojne starosjedilačke hrvatske zajednice danas je preostala samo lijepa uspomena u kolektivnom pamćenju Rekašana te nekoliko slika hrvatskih ličnosti i hrvatskih ulica sačuvanih u mjesnom muzeju.
(www.zhr-ucr.ro)
Tekst : Daniel Lucacela