Prvi koji su došli tako daleko na jug bili su braća Paravić i Petar Zambelić 1878. godine, praćeni poslije brojnim Dalmatincima, najvećim dijelom s otoka Brača, ali i iz Mimica i iz okolice Omiša
Najjužnija točka na kojoj su se Hrvati, stoljećima gonjeni siromaštvom, gladi i očajem, naseljavali, na karti svijeta pripada antarktičkom krugu države Čile, točnije otocima Navarino i Lennox. Riječ je o izrazito nepristupačnim zonama do kojih treba od, primjerice, Punta Arenasa kao najjužnijega grada kontinenta putovati čak trideset sati brodom, a od Splita je, primjerice, udaljeno 14 tisuća kilometara zračne linije.
Dakle, prije 140 godina, kad su prvi Hrvati tamo dolazili, prevaljivali su desetke tisuća kilometara, i to najčešće parobrodima. Vožnje od Brača, odakle se najviše ljudi tada iseljavalo, na čileanski Lennox i Navarino nedaleko od rta Horn, trajale su po nekoliko mjeseci i bile vrlo mukotrpne, pa se nerijetko događalo da naši iseljenici već putem do Južne Amerike preminu.
Inače su bili vođeni željom za zlatom, iako je u osnovi egida puta bila “trbuhom za kruhom”. No, zlatna groznica koncem devetnaestog stoljeća uzbudila je svijet, pa su tako vazda skromni Bračani i drugi Dalmatinci, oni kod kojih je na stolu uvijek falilo “oli zeja, oli uja”, znali preploviti parobrodom pola svijeta od svoga škrtog škoja, e kako bi došli u Južnu Ameriku i ostatak života proveli mokrih nogu u plićaku oceana, tražeći sitom zlatne grumenčiće. Od njih se nikad nisu obogatili, ali su dobili ono što doma često nisu imali: čestit obrok…
U čast tim požrtvovnim ljudima, koji su svojoj djeci i potomcima htjeli pružiti dostojanstveniji život barem u tuđini, voditeljica splitskoga ureda Hrvatske matice iseljenika Branka Bezić Filipović, u povodu 140. obljetnice dolaska Hrvata na antarktički pojas Čilea, predložila je postavljanje spomen-ploče. U tome je dobila svesrdnu potporu splitsko-dalmatinskog župana Blaženka Bobana, što je urodilo malom tematskom misijom Bezić Filipović u pratnji predsjednika Županijske skupštine Petroslava Sapunara.
– Duboko se divim tim ljudima, našim precima, koji su bili toliko žilavi i opstojni. Inače sam važnost postavljanja ove ploče uvidjela prije tri godine, kad sam također boravila u Čileu, na proslavi stote obljetnice hrvatskog društva u Punta Arenasu. Tada sam u pratnji čileanske mornarice (jer drukčije nije moguće) bila na Lennoxu i uočila da postoji spomen-ploča iz 1978. godine, ali je, u duhu tadašnjih političkih okolnosti, na njoj stajalo da su tu došli prvi Jugoslaveni. Smatrala sam da treba korigirati taj dio jer su u pitanju Hrvati, štoviše, isključivo Dalmatinci, i to najviše s Brača i iz još nekoliko manjih mjesta – pojasnila je Bezić Filipović, zadovoljna što je i naš župan prepoznao važnost pojašnjenja tog nesporazuma.
Povijesni kontekst doseljavanja prvih Hrvata na to otočje južno od Ognjene zemlje – gdje, usput rečeno, više odavno nema ni zlata ni stanovnika jer je klima iznimno neugodna – također je uzbudljiv.
Koncem 19. stoljeća, naime, kad su tamo živjeli Indijanci plemena Yagan, čileanska vlada odobrila je koncesije radi eksploatacije ugljena i zlata, te razvoja stočarstva. Otočić Picton je na “plodouživanje” dobio Thomas Bridges, Englez koji je osnovao grad Ushuaiu. Nuevu je dobio Hvaranin Ante Miličić, a Lennox Stipe Lončarić. Na Lennoxu je tada zlato tražio i Ivo Borić, pa je jedan potok po njemu dobio ime Arroyo Boric. Borić je inače bio jedan od petsto Hrvata koji su tijekom nekih mjesec dana, u razdoblju od prosinca 1891. do veljače 1892., zajedno pronašli ukupno 115 kilograma zlata! Tijekom dvije godine, od 1891. do 1893., na čileanskim otocima Pictonu, Nuevi, Lennoxu i Navarinu ukupno je pronađeno tonu i pol zlatna grumenja! Vijest o bogatim nalazištima brzo se pročula, pa je to bio jedan od razloga masovnijeg vala dolaska Dalmatinaca na jug Čilea.
Prvi koji su došli tako daleko na jug bili su braća Paravić i Petar Zambelić 1878. godine, praćeni poslije brojnim Dalmatincima, najvećim dijelom s otoka Brača, ali i iz Mimica i iz okolice Omiša.
– U to vrijeme čileanska je vlada davala povlastice onima koji su imali volju poći tamo živjeti. Tko se upisao kao kolonist, dobio je zemlju za male novce, materijal za gradnju kuće i stoku, s odgodom plaćanja od tri godine. Vlada je 1884. tiskala letke na kojima su, osim povlastica, bile navedene prednosti života u Patagoniji. Osim zlata i kamenog ugljena, istaknuto je da nema epidemija bolesti te da je neizmjerno dobra klima pogodna za uzgoj povrća. Ovo zadnje bilo je preuveličano, jer se čak i Charles Darwin, prolazeći tim krajevima, pitao kako je moguće da netko zamijeni sjeverne krajeve za ovako negostoljubiv predio – kazuje Branka Bezić Filipović, uz napomenu da su zime na tom dijelu Čilea, kod Južnog pola, hladne i duge, a ljeta kratka, nalik splitskim zimama uz vazda puno vjetra.
– Pa ipak, do početka dvadesetog stoljeća u tom negostoljubivom kraju broj stanovnika je porastao za čak petnaest posto, od čega su trećinu življa činili stranci, a od njih trideset posto Hrvati. Vrijeme je pokazalo da su hrvatska djeca bila najbolji dar novoj domovini jer ih je veliki broj stasao u uspješne i školovane ljude – kazala je naša sugovornica i inicijatorica postavljanja ploče na muzeju otoka Navarina, te autorica brojnih publikacija na temu Hrvata i naših tragova u svijetu, uz zaključak:
– Bilo da se radi o traženju zlata u vodi i na vjetru, bilo da se radi o stočarstvu, ribarstvu i plovidbi nemirnim morima, jezičnoj barijeri, stalno lošem vremenu, naši ljudi su prolazili sve prepreke. Nisu imali vremena za kukanje jer su se borili za život sebe i svojih obitelji. U vremenu teške komunikacije, s domovinom su ih vezivala imena vlastite djece, nazvane po nonama i djedovima. Pa, zaslužili su makar spomen-ploču – smatra voditeljica ureda Hrvatske matice iseljenika.
Na otoku Navarino, primjećujemo, neki lokaliteti nose hrvatska imena, poput luke Puerto Beban i uvale Caleta Beban, nazvanih po Fortunatu Bebanu (rođenom 1851. godine) koji je tamo došao sa Zlarina još u 19. stoljeću. Bio je prijatelj se Petrom Zambelićem i zajedno su plovili do rta Horn i trgovali s Indijancima plemena Yagan (ili Yaman) koji su živjeli na tom području. Plovidba na to kraju svijeta bila je sve samo ne lagana, ali Beban je znao izaći na kraj s vjetrom i olujama. Čak je i izumio način plovidbe na izlazu iz Kanala Brecknock, gdje su se često događali brodolomi. Njegove upute su se prenosile usmenim putem i spasile su mnoge živote, pa se to mjesto kolokvijalno zove Paso Beban.
(Slobodna Dalmacija)
Tekst: Lenka Gospodnetić