Novozelandske priče u Matici

nz priče 120412-1U srijedu, 18. travnja, u Hrvatskoj matici iseljenika u 19.30.sati ugostit ćemo projekt o hrvatskim iseljenicima na Novi Zeland, koji je okupio nekoliko umjetnika različitih profila, ali zajedničke sfere interesa: fotografa i snimatelja Maka Vezovića, kipara Marina Marinića i filmsku redateljicu Tanju Kanceljak.
Fotografije potomaka Hrvata doseljenih prije 150 godina, poglavito iz Dalmacije, s područja Makarske, Vrgorca, Hvara i Brača koji su radili na iskapanju kauri gume (fosilizirane smole novozelandske smreke) autora Maka Vejzovića pratit će osam kipova stanovnika Novog Zelanda u naravnoj veličini koji prikazuju rugby momčad autora akademskog kipara Marina Marinića.
Iako ih je iz domovine otjeralo siromaštvo i teški životni uvjeti u tadašnjoj Austro-Ugarskoj, Hrvati su i tamo bili građani drugoga reda. Austro-ugarsko Carstvo zamijenili su Britanskim imperijem.
Na poljima kauri gume stekli su prijateljstvo i savezništvo s Maorima, a tijekom vremena među njima su se stvorile i bliske obiteljske veze. Kako bi ih razlikovali od ostalih doseljenika, Maori su Hrvatima dali naziv Tarara. Taj im je naziv ostao i do danas, a među njima su i neki maorski poglavice koji nose hrvatska imena.
Nakon što se prestalo s kopanjem kauri gume, Hrvati su počeli raditi ono što najbolje znaju- posadili su vinograde i tako postali začetnicima novozelandskog vinogradarstva i vinarstva.
U dokumentarnom filmu HRT -a „Novozelandske priče“ autorice Tanje Kanceljak, koji će se u dvorani drugog kata Hrvatske matice iseljenika prikazati u 20.00 sati, prisutni će upoznati čarobni svijet Novoga Zelanda.
Pričom o prvim doseljenicima iz Hrvatske, uz zanimljivu glazbu autora Dražena Scholza i Olega Colnaga, ispričana je i priča o razvitku te daleke i po mnogočemu uspješne zemlje. Potomci nekadašnjih kopača gume danas su među najuspješnijim stanovnicima čiji je doprinos stvaranju novozelandskog društva vidljiv na svakom koraku.

Projekt „MI HRVATI“ ak. kipara Marina Marinića
Moj prvi doticaj s Novim Zelandom i hakom zbio se prije otprilike 25 godina, kad sam, kao student, igrao ragbi. U to doba je u Zagreb doputovala ragbi momčad sastavljena od hrvatskih iseljenika na Novi Zeland. Razlika u razini igre hrvatskih i novozelandskih ragbijaša bila je velika -- Tarare s Novog Zelanda dotukle su reprezentaciju Hrvatske a i reprezentaciju tadašnje Jugoslavije.
Osim odlične igre, mene je fascinirala i haka, ratnički ples kojega Maori plešu kako bi si podigli moral prije bitke i preplašili protivnike.
Prateći igru novozelandske ragbi reprezentacije All Blacks i gledajući haku koju oni izvode prije svake utakmice, shvatio sam da taj ples nije samo dio folklora, već da joj se svi njeni sudionici posvećuju dušom i tijelom.
Zamisao da napravim haku sazrijevala je u meni sve do prošle godine, kad sam ju pretočio u materijal. U tom radnom procesu doista sam i sam plesao haku sa svojim skulpturama.
Posebno mi je zadovoljstvo pričinjavalo saznanje o velikom prijateljstvu Hrvata i Maora. U doba kad su nastajale moje skulpture, na Hrvatskoj televiziji emitiran je dokumentarni film Tanje Kanceljak "Do Tarara i Maora", u odjavnoj špici sam vidio da je snimatelj bio Mak Vejzović, moj prijatelj iz ulice, kojega sam pozvao da svojim fotografijama sudjeluje u mojem projektu "Mi Hrvati" i tako mu doda dokumentarno-edukativnu notu.
Ova priča o prijateljstvu prva je od mnogih priča u mojem velikom projektu, koje ću prikazati u Domu hrvatskih likovnih umjetnika 2013. godine.

Glazba za dokumentarac
U današnje turbulentno vrijeme stvaranje glazbe koja prati sliku svakako je privilegija pojedinaca.
Godinama snimamo u studiju i zamišljamo nekakve slike koje nas prate dok radimo ili miksamo neku pjesmu. Svaki ton nosi svoju boju. Svatko od nas vidi nešto drugo. Ali kad stvarate glazbu na gotovu sliku u stvari film, to je nešto potpuno drugačije. Jedno potpuno novo iskustvo. Međutim kad se pojavila ideja o Novozelandskim pričama i Maorima i Tararama shvatili smo da ne znamo ništa. To je jedan potpuno novi pristup stvaranju glazbe za dokumentarni program. Gledajući te slike ili samo slušajući autentične sugovornike u glavi se formira pregršt zvukova koje treba kanalizirati i zabilježiti. Najviše smo uživali u interakciji autohtone pjesme u izvedbi Tarara i Maora koja se isprepliće sa našom vizijom njihove glazbe stvarajući jedno posve novo zvukovlje, kažu Oleg Colnago i Dražen Scholz - skladatelji glazbe za dokumentarni film "Novozelandske priče".

Priredila: Ljerka Galic