Želimo biti integralnim dijelom hrvatske kulture

Razgovor s Tomislavom Žigmanovim, prvim i aktualnim ravnateljem ZKVH-a prigodom desete obljetnice uspješnog rada i djelovanja Zavoda

Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata inovativnim iskoracima otvara prostor kreativnim kapitalnim projektima poput digitalizacije hrvatske kulturne baštine (http://www.zkvh.org.rs/index.php/digi-periodika) u Vojvodini, kazao je Tomislav Žigmanov prigodom desetog rođendana Zavoda.

Desetljeće je uspješnog djelovanja inovativnog Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata iz Subotice. Kako je sve počelo!?
Samom donošenju odluka o osnivanju Zavoda od strane suosnivača – Skupštine Autonomne pokrajine Vojvodine i Hrvatskog nacionalnog vijeća prethodila je živa i odlučna aktivnost prvih ljudi hrvatske zajednice. Naime, sredinom listopada 2007. godine na marginama jednog skupa nevladinih organizacija, dr. sc. Slaven Bačić doznao je informaciju da se u pokrajinskim tijelima vlasti ozbiljno razgovara o osnivanju zavoda za kulturu tradicionalnih nacionalnih manjina u Vojvodini – Mađara, Slovaka, Rumunja i Rusina. S ovom informacijom upoznato je vodstvo DSHV-a, napose tadašnji predsjednik DSHV-a Petar Kuntić i pokrajinski zastupnik DSHV-a Dujo Runje. Veoma brzo – već 29. listopada 2007. godine, DSHV je uputio dopis pokrajinskome tajniku za nacionalne manjine, upravu i propise Tamásu Korheczu, u kojemu se posebno istaknulo da je „takvo postupanje kršenje Sporazuma o zaštiti manjina između Republike Hrvatske i Srbije i Crne Gore o zaštiti prava hrvatske manjine u Srbiji i Crnoj Gori i srpske i crnogorske manjine u Republici Hrvatskoj iz 2005.“. No, ovo pismo nije proizvelo nikakav učinak! Prva, pak, javna potvrda spomenute informacije dogodila se tek koncem prosinca 2007. godine, kada je na internetskoj stranici Izvršnoga vijeća AP Vojvodine objavljena vijest da je na sjednici pokrajinske vlade od 18. prosinca 2007. godine usvojen Nacrt odluke o osnivanju četiri ustanove za kulturu – Zavoda za kulturu vojvođanskih Mađara, Rumunja, Rusina i Slovaka. U povodu toga, predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini Petar Kuntić uputio je, odmah nakon nove 2008. godine, ponovno pismo mjerodavnim pokrajinskim tajnicima, u kojem je opetovano iskazao oštro negodovanje. „Držimo nedopustivim da se istodobno ne osniva i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, jer su Hrvati po brojnosti druga manjinska zajednica u Pokrajini, a uz to je hrvatska manjina tzv. nova manjina, bez tradicionalne manjinske infrastrukture i tek s elementarnim institucijama, iz čega proizlazi i važnost osnivanja ovakvog zavoda za hrvatsku manjinsku zajednicu“, navedeno je u pismu, uz molbu tajnicima da predlože „dopunu nacrta odluke, tako da se pokraj nabrojana četiri zavoda, u odluci predloži i osnivanje Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata“. Isto je i bilo prihvaćeno, jer je Izvršno vijeće Vojvodine, na svojoj sjednici održanoj 28. veljače, utvrdilo je Prijedlog odluke o osnivanju i Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata te ga uputilo Skupštini AP Vojvodine na usvajanje, što je i učinjeno na sjednici održanoj 10. ožujka 2008. godine. Na istoj je za vršitelja dužnosti ravnatelja Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata imenovan profesor filozofije Tomislav Žigmanov. Hrvatsko nacionalno vijeće, na svojoj XIX. sjednici održanoj 29. ožujka 2008., prihvatilo je s 18 glasova „za“ biti suosnivačem Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata donošenjem Odluke o osnivanju. Sjednica je se održavala u kaotičnoj atmosferi, uz rad na ivici kvoruma, a nije se ni raspravljalo o prijedlogu Skupštine AP Vojvodine da za v. d. ravnatelja prve profesionalne institucije kulture Hrvata u Srbiji da bude imenovan profesor Tomislav Žigmanov, budući je ovaj prijedlog izazvao burnu raspravu te oštre kritike od strane pojedinih vijećnika.

Koji su glavni ciljevi Zavoda i kako se oni provode i s kojim je izazovima Zavod danas suočen?
Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata je prva profesionalna ustanova u kulturi vojvođanskih Hrvata koja je osnovana „radi očuvanja, unapređenja i razvoja kulture vojvođanskih Hrvata“ (Odluka, čl. 1), kulture u svoj svojoj složenosti. Na temelju takva određenja glavne svrhe postojanja Zavoda, proizlazi da su najvažnije sastavnice njegove misije sadržane u sljedećim područjima djelovanja: sustavni i stalni rad na promicanju, poticanju, čuvanju, organiziranju i razvitku – a) kulture, znanosti i jezika hrvatske nacionalne zajednice u Vojvodini; b) informacijsko-dokumentacijske djelatnosti u području kulture, znanosti i umjetnosti; c) umjetničkoga stvaralaštva,; d) stručnoga usavršavanja i obrazovanja djelatnika u kulturi, putem organiziranja seminara, radionica i kampova; e) amaterizma hrvatske nacionalne zajednice u AP Vojvodini; f) multikulturalnosti i interkulturalnosti na području Vojvodine; g) suradnje s ustanovama i organizacijama u području kulture, znanosti i umjetnosti u Republici Srbiji te u državama u kojima Hrvati žive, kao i u državi matičnoga naroda – u Republici Hrvatskoj.
Radi ostvarenja tako raznovrsne i složeno definirane misije, djelatnost ZKVH-a logično uključuje: a) nakladničku djelatnost; b) istraživanje u društvenim i humanističkim znanostima od važnosti za identitetske sastavnica Hrvata u Vojvodini; c) konzalting i menadžment poslove u kulturi; d) djelatnost knjižnica; e) djelatnost arhiva; f) djelatnost muzeja, galerija i zbirki; g) zaštitu kulturnih dobara; h) izgradnju baza podataka, i sl.
Drugim riječima, temeljna se misija ima ostvarivati u kulturnim, znanstvenim i umjetničkim djelovanjima na planu: istraživanja, mapiranja, evaluacija, valorizacije, memoriranja, arhiviranja, sistematiziranja, produkcije, edukacije i savjetovanja glede pitanja kulturne baštine, tradicijske kulture i uopće povijesnoga nasljeđa, kao i glede aktualnih prilika, stanja i potreba u kulturnom stvaralaštvu vojvođanskih Hrvata.
Ostvarenje tako definirane misije temeljnim aktima ZKVH-a za posljedicu onda ima unaprjeđenje i razvoj kulture vojvođanskih Hrvata putem povećanja i kvalitete i kvantitete autoreceptivnih (narav onoga što o sebi/nama znamo) i autoreprezentativnih (narav onoga kako sebe/nas prikazujemo) kulturnih praksi. Načini, pak, na koji se trebaju odvijati spomenute autoreceptivne i autoreprezentativne kulturne prakse su različiti: a) osmišljavanje i realiziranje znanstvenih istraživanja (u sljedećim znanostima: povijest, kulturologija, etnologija, sociologija, psihologija, politologija, demografija, filologija i sl.); b) organiziranje znanstvenih skupova i stručnih rasprava; c) bibliografska obradba knjiške građe i periodike; d) usustavljivanje pristupa prikupljanja i ustrojavanja arhivske građe; e) objavljivanje reprezentativnih umjetničkih i znanstvenih djela; f) priređivanje kulturnih događaja; g) briga i promocija kulturnoga nasljeđa putem digitalizacije i suvremenoga stvaralaštva, napose u segmentima koji su danas slabo vidljivi, i to putem društvenih mreža (vlastita internetska stranica i putem društvenih mreža); h) programsko okupljanje znanstvene i kulturne elite; i) postupno ustrojavanje aktivnosti od značaja za kulturu cijele zajednice; j) osnaživanje amaterizma hrvatske nacionalne zajednice u AP Vojvodini; te k) stručno usavršavanje i obrazovanje – organiziranjem seminara, edukacijskih radionica i kampova. To znači da ZKVH kao rezultat svojega djelovanja ima: a) kulturne događaje i manifestacije – od književnih večeri, preko likovnih izložbi i koncerata, do znanstvenih tribina i skupova; b) kulturna dobra, kao što su knjige, monografije, brošure, publikacije, nosači zvuka i video materijali; te c) institucionalno primjereno rješenje arhiva hrvatske zajednice u Vojvodini i, tijekom 2015. godine registrirane a od 2016. i inventirane, Bibliotece Croatice.

S kojim je ciljem Zavod razvio i međunarodnu kulturnu suradnju?
Ponajprije radi kvalitetnijeg ostvarenja naše temeljne misije – očuvanja i razvoja kulture Hrvata u Vojvodini. S jedne strane, Hrvati u Vojvodini su suočeni s deficitom kadrova, napose kada je riječ o području znanosti, tako da se zajedničkim programima suradnje to može i više nego uspjelo nadomjestiti. Vjerojatno najbolji primjer toga jeste suradnja s Odsjekom za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, konkretno s profesoricom s Odsjeka Milanom Černelić i njezinim studentima na istraživanju etnografske baštine Hrvata u Vojvodini. Taj se program, inače formaliziran sporazumom koji smo potpisali, uspješno realizira već petu godinu i do sada su studenti etnologije i kulturne antropologije pod njezinom vodstvom završili istraživanja etnografske baštine i suvremenih običajnih praksi bunjevačkih i šokačkih Hrvata u Bačkoj, a u tijeku su istraživanja Hrvata u Srijemu. U tom projektu objavljen je i jedan zbornik u sunakladi FF Pressa i Zavoda („Tradicijska baština i etnokulturalni identitet podunavskih Hrvat Bunjevaca“, obima 523 stranice), drugi o Šokcima kanimo skupa izdati ove godine a dogodine planiramo objaviti i zbornik radova o Hrvatima iz vojvođanskog dijela Srijema. Na taj način, znanstveno primjereno, obrađena je etnografska baština najvećeg dijela Hrvata u Vojvodini, baštine koja je do sada bila posve slabo istražena. Može li se više od toga? Ne treba zaboraviti da se putem ovakve, ali i sličnih oblika suradnje s institucijama i ustanovama iz Hrvatske, ali i Mađarske, osnažuje i, što formalno što neformalno, socijalizira naš znanstveni podmladak, što su posredni ali itekako važni ishodi ove suradnje. Tim prije, jer za tako što ovdašnji kulturni prostor još uvijek nije u cijelosti osposobljen. Također, u programima međunarodne suradnje – napose s onima iz Hrvatske, ostvarujemo prijeko potrebnu integraciju ovdašnjih kulturnih nastojanja i proizvoda u cjelinu hrvatske kulture. Jer, o našoj isključenosti iz svekolike hrvatske kulture itekako bi se dalo govoriti. Recimo, još uvijek niti jedna knjiga koju Hrvati objave u Vojvodini ne može se naći ne u slobodnoj prodaji nego ni u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, ukoliko ih mi naravno besplatno i sami ne dostavimo! Na koncu, kroz međunarodnu suradnju postižemo da je naši kulturni ostvaraji daleko vidljiviji ne samo kada je riječ o javnosti u Vojvodini nego još više u Hrvatskoj, do čega nam je također stalo. Ne želimo, naime, imati status otoka hrvatske kulture kojega nitko ne posjećuje, glede kojega nitko ne očituje interes i o kojemu se ništa ne zna! Naprotiv, želimo biti i integralnim dijelom svekolike hrvatske kulture ali u važna sastavnica multikulturalne scene u Vojvodini.

Možete li izdvojiti najvažnije nakladničke projekte Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata?
Do sada je Zavod objavio 50 nakladničkih jedinica! No, prvo bih spomenuo naš „Godišnjak za znanstvena istraživanja“, koji redovito objavljujemo od 2009. godine. Riječ je o periodičnoj publikaciji u kojoj se objavljuju isključivo znanstvene i stručne radnje koje za glavnu temu imaju neki aspekt društvenog života Hrvata u Vojvodini, i to bilo u povijesti bilo u sadašnjosti. Kao znanstvena periodična publikacija, prva je u povijesti časopisne produkcije Hrvata u Vojvodini! U „Godišnjaku“ se objavljuju radnje od značaja za nacionalni identitet vojvođanskih Hrvata iz sljedećih društvenih i humanističkih znanosti: povijest, kulturologija, etnologija, sociologija, psihologija, politologija, demografija, filologija, muzikologija i sl., te njihovim pojedinim konkretnim izvedenicama, kao što su povijest književnosti, povijest umjetnosti, sociologija manjina, etnologija svakodnevnog života, dijalektologija, suvremene jezične prakse, etnomuzikologija... Pri tomu, Uredništvo je svjesno nastoji radovima ravnomjerno „pokriti” i subetničku raznolikost Hrvata u Vojvodini (Bunjevci, Šokci, Dalmatinci, srijemski Hrvati…) i teritorijalnu raspodijeljenost (Srijem, Banat i Bačka), kako bi se izbjegla dominacija pojedinih subetničkih skupina ili teritorijalnih cjelina. Autorski, pak, promatrano, do sada smo objavili radnje osoba iz Vojvodine, Hrvatske i Mađarske, od kojih jedan broj pripada skupini najeminentnijih znanstvenika koji pišu na teme vojvođanskih Hrvata (npr. Franjo Emanuel Hoško, Jasna Čapo Žmegač, Milana Černelić, Josip Lisac, Slaven Bačić, Rrobert Skenderović, Petar Vuković…), a jedan značajan broj čine respektabilni autori mlađe generacije (Mario Bara, Dominik Deman, Darko Baštovanović, Vladimir Nimčević…). Spomenuo bih također i Časopis za književnost i umjetnost „Nova riječ“, kojega izdajemo u suradnji s NIU „Hrvatska riječ“ od 2013. godine. Predviđeno je da časopis izlazi dva puta godišnje (proljeće-ljeto i jesen-zima), a posljednja tri sveska objavljena su kao dvobroji. Uređivački je pristup takav da se nastojimo držati visokih uredničkih standarda i kada je u pitanju prezentacija književnih sadržaja i kada je riječ o tematiziranju književnih i umjetničkih fenomena vojvođanskih Hrvata. Riječju, cilj nam je da „Nova riječ“ bude prostor za prezentaciju izvrsnosti u aktualnoj umjetničkoj i književnoj praksi Hrvata u Vojvodini, pri čemu je naglasak stavljen na okupljanje mlađih književnika i stručnijih suradnika, što se može vidjeti u dosadašnjih 10 brojeva, objavljenih u 7 svezaka. Izdvoji bih još i tri monografske publikacije. Prva je knjiga „Prognanik iz svijeta svjetlosti : život i djelo Stanislava Prepreka“ priređivača Ivana Balenovića, objavljena je 2012. na 620 stranica, u biblioteci „Prinosi za istraživanja književne baštine“. Riječ je o kapitalnoj djelu ovog samozatajnog poliumjetnika iz Petrovaradina u kojoj je objavljeno cjelokupno književno stvaralaštvo – poezija, proza i vlastita autobiografija, zatim donosi se popis njegovih glazbenih djela i spisa, prikaz Prepreka kao knjižničara, likovnjaka, učitelja, prevoditelja i antologičara. Na koncu je objavljena i bibliografija o Stanislavu Prepreku te kratki prikaz po godinama njegova života. Druga je knjiga sabranih pjesama Alekse Kokića „U sjenama ravnice“, koju je priredila Željka Zelić, a objavljena je 2013., u povodu 100. obljetnice rođenja „pjesnika bunjevačkih bijelih salaša“. Nastala je radi cjelovitoga prikaza njegova pjesničkoga opusa – od ranih početaka 1928. do njegove smrti 1940. – na 512 stranica sadrži tri stotine dvadeset osam njegovih pjesama, te je kao takva daleko najcjelovitija. Na kraju knjige je, osim popisa tiskanih djela Alekse Kokića, posthumno objavljenih knjiga, njegove zastupljenosti u antologijama i zbirkama pjesama, po prvi puta objavljeno abecedno kazalo njegovih pjesama s podacima u kojim je sve knjigama i časopisima objavljena pojedina pjesma, zatim tu je i abecedno kazalo knjiga, glasila i časopisa u kojima su objavljene Kokićeve pjesme u razdoblju od 1929. do 2013. te popis pseudonima pod kojima je objavljivao. Spomenut ću i Zbornik radova „Bunjevci u vremenskom i prostornom kontekstu“, sa istoimenoga znanstvenog skupa održanog od 20. do 23. studenoga 2012., objavljena je u sunakladništvu Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, FF-pressa i Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata. Osnovna tematika skupa i zbornika od iznimne je važnosti zato jer do sada nije bilo organiziranih cjelovitih etnoloških i kulturno-antropoloških skupova na temu Bunjevaca, a što je još i važnije, niti interdisciplinarnih znanstvenih i stručnih skupova koji bi, svaki sa svoga motrišta, kompetentno pridonijeli genetskoj i etnokulturnoj slici ove hrvatske (sub)etničke skupine. Svoje radove – ukupno 40 radova na 686 stranica – objavili su eminentni znanstvenici ne samo iz Hrvatske, nego i iz drugih, izravno zainteresiranih i u problematiku involviranih zemalja, prije svega Mađarske i Srbije.

Zavod ima jedan od najsadržajnijih internetskih portala od svih hrvatskih manjinskih zajednica u odnosu na 12 zemalja srednje i jugoistočne Europe u kojima žive naši manjinci. Kako vam je to uspjelo, imate i digitaliziranu Danicu na vremenskoj okomici od 120 godina, ali i otvoreni internetski pristup na sve vaše današnje fantastične časopise!? Idete li ka razvitku portala znanja među vojvođanskim Hrvatima?
Internetska stranica Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata - (http://www.zkvh.org.rs) - zamišljena je kao sredstvo za prezentaciju cjeline kulture vojvođanskih Hrvata. Naime, uz osnovne informacije o Zavodu te aktualnih vijesti o aktivnostima kako Zavoda tako i kulturnih udruga diljem Vojvodine, donosi tekstove iz vlastite povijesti, životopise velikana, materijalnih tragova kultura, informacije o institucijama i organizacijama, najvažnijim kulturnim manifestacijama, najave događaja i izvješća o njima... Zahvaljujući web portalu ostvarili smo brojne kontakte sa zainteresiranom javnošću, a s pojedinim posjetiteljima i započeli suradnju. Inače, od početka postojanja portala (svibanj 2009.) do konca ožujka 2018. bilo je više od milijun i tristošesdeset tisuća posjeta i danas je najposjećenija internetska stranica na hrvatskom u Srbiji. Ove činjenice ujedno su i najbolja potvrda za Zavod da je ovakav informativni medij na hrvatskom jeziku vezan za segment kulture bio i više nego potreban. Nakon otvorenja Zavičajne knjižnice Biblioteca Croatica 2016. godine, u Zavodu smo pokrenuli još jedan kapitalni projekt – digitalizaciju hrvatske kulturne baštine u Vojvodini (Vidi: http://www.zkvh.org.rs/index.php/digi-periodika). Ona podrazumijeva digitalizaciju arhivske, knjižnične i muzejske građe uz izgradnja digitalne zbirke, a cilj nam je da omogućimo veću dostupnost građe za istraživanja. Tim prije, jer hrvatska nacionalna zajednica nema dostupnu stariju pisanu ostavštinu. I od konca 2016. godine digitalizirana građa dostupna je na internetskoj stranici Zavoda, a broj posjeta pokazuje veliku zainteresiranost. Tako se mogu čitati „stari“ tekstovi, kao što su knjige franjevačkih pisaca iz XVIII. stoljeća (Lovro Bračuljević, Emerik Pavić, Grgur Peštalić), zatim kompletni knjiški opusi Josipa Andrića ili sakupljački rad Balinta Vujkova, ali i stari časopisi, primjerice svi brojevi crkvenog kalendara „Subotička Danica“ ili raritetni „Subotički športski lit“. Oni koji vole glazbu naći će zanimljive skladbe dr. Josipa Andrića. Digitalizirana građa Hrvata u Vojvodini se može čitati i putem mobitela novije generacije, to jest smartphona

Što Zavodu i Hrvatskom akademskom društvu znači dolazeće uključenje u Klio fest – inovativni historiografski festival 9. svibnja o. g. kada će u Zagrebu biti predstavljen vaš zajednički višegodišnji projekt Leksikon podunavskih Hrvata Bunjevaca i Šokaca s novotiskanim 13 sveskom!? Što je korisno kulturi Hrvata u Vojvodini donijela ta leksikografska obrada?
Riječju, veliko priznanje za naš dosadašnji rad! Sam „Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca“ ima za cilj prikazom pojava, događaja, toponima, osoba, institucija… leksikografski obraditi kako bogatu i dugotrajuću povijest tako i problemima bremenitu današnjicu bunjevačkih i šokačkih Hrvata na krajnjem sjeveroistoku i istoku hrvatskog etničkog prostora. Ovaj zemljopisni prostor, omeđen dvjema srednjoeuropskim rijekama Dunavom i Tisom, imao je tijekom svoje burne povijesti različita imena, a na njemu su se smjenjivali brojni državni sustavi: od Ugarske kraljevine i vladavine Osmanlija, preko Vojne krajine, Austro-Ugarske Monarhije do Mađarske, režima nekoliko Jugoslavija i današnje Srbije. No, njegov relativno stabilan i trajan etnički supstrat činili su još od srednjeg vijeka i Hrvati na potezu od Budima i Pešte u Mađarskoj na sjeveru pa do Petrovaradina i Bača na jugu, koji su imali i svoja, slično kao i u drugim hrvatskim krajevima, regionalna i subetnička imena, od koji su se najviše zadržali Bunjevci i Šokci. I tijekom više stoljeća, živeći na ovom prostoru koji je uvijek bio izvan granica Hrvatske, usprkos gdjekad teškim vremenima i nesklonom okružju, Hrvati su ipak očuvali svoju narodnosnu samobitnost i davali svoj vidan doprinos razvoju kulture, književnosti, znanosti, školstva…, bili značajni takmaci na bojnim, gospodarskim, političkim, sportskim… poljima, sudjelovali u ukupnim društvenim postignućima, ali i u urotama i prevratima… No, sve to nije uvijek pratila i sukladna znanstvena recepcija i obradba, nedostajalo je njihove snažnije i svestranije integriranosti u cjelokupnu hrvatsku nacionalnu povijest i leksikografiju, a često je, osobito u novije vrijeme i to u domicilnim i regionalnim povijesnim okvirima, izostajala čak i elementarna prisutnost i vidljivost.

Općenito ocjenjujući postignute rezultate u kontekstu tako iskazane nakane nakon petnaestak godina od početka realizacije, može se ustvrditi sljedeće: u prvih trinaest svezaka Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca unajvećma su se uspješno sažimale i sintetizirale dosadašnje spoznaje; ujedno su gdjegdje otkrivani novi podaci; ispravljale su se netočnosti, nadomještale praznine; novim spoznajama ukazivalo se na do sada nepoznato u povijesti i sadašnjosti podunavskih Hrvata… Konkretno govoreći, u prvih trinaest svezaka, na ukupno 1445 stranica objavljen je 1654 članak, koji potpisuje blizu 150 suradnika. Najviše natuknica predstavljaju biografije znamenitih Bunjevaca i Šokaca, ali i Mađara i Srba, koji su svojim političkim, kulturnim, književnim ili znanstvenim djelovanjem, bilo pozitivno bilo negativno, utjecali na sudbinu ovdašnjeg hrvatskog puka. Slijede zatim obrađene natuknice o određenim pojavama, narodnim ili crkvenim običajima, manje rabljenim riječima vezanim uz etnološko naslijeđe. Zastupljeno je i blizu stotinu toponima naselja ili naziva većih zemljopisnih područja, zatim više od 150 institucija, organizacija i manifestacija, koje svjedoče o njihovim društvenim, političkim i kulturnim nastojanjima tijekom višestoljetne povijesti. Zabilježeno je i 60-ak periodičnih publikacija – od novina i časopisa do kalendara i zbornika. Natuknice u Leksikonu prate i više od 900 ilustracija, među kojima su zemljovidi, fotografije, plemićki i obiteljski grbovi, crteži i tabele.

Među najvažnije posljedice Leksikona po kulturu Hrvata u Vojvodini ističemo sljedeće: njegovom se realizacijom umanjuje jedan broj deficita naše kulturne scene – od onih da se počela drukčije profilirati društvena struktura Hrvata u Vojvodini, i to u dijelu koji se odnosi na znanost, preko osnaživanja autorecepcije i autoreprezentacije, do povećanja interesa za hrvatsku zajednicu iz Vojvodine kako u Srbiji tako i u Hrvatskoj. Kao drugo, postupno se dobiva cjelovita slika o podunavskim Hrvatima, koja će na koncu biti, u odnosu na postojeću, ne samo proširena nego i produbljena. Kao treće, radom na Leksikonu čvršće i postojanije se oformljuju znanstvene aktivnosti unutar ove hrvatske manjinske zajednice. Kao četvrto, na ovaj način radeći podunavski Hrvati bivaju stalniji subjekti i objekti u znanstvenom životu kako u Srbiji tako i u Hrvatskoj. I na koncu, ali ne i na posljednjem mjestu: putem rada na Leksikonu svjedoči se vlastita zrelost, uvećava se racionalnost u zajednici, pridonosi se razvoju samorazumijevanja unutar zajednice, te čine pomaci i na planu (samo)poštovanja. Iz perspektive Hrvatske možda je to i premalo, no iz ovdašnje se perspektive to čini, obzirom na uvjete rada, i previše.

Razgovarala: Vesna Kukavica

Časopis Matica

 

Hrvatski iseljenički zbornik

 

Kontakt info

  • HRVATSKA MATICA ISELJENIKA
  • Trg Stjepana Radića 3
  • 10000 Zagreb, Hrvatska
  • Tel: +385 1 611 51 16
  • Fax: +385 1 611 15 22
  • Mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.